Fuada Backovića Deena ne simpatišu samo oni koji ga nikada nisu upoznali. Svi oni koji su imali čast upoznati ili barem jednom sresti se sa ovim mladićem znaju da je vrlo prijatan, veseo, drag i pozitivan. S njim nema teških tema, zato je pravo zadovoljstvo bilo razgovarati.
Našli smo se u njegovom omiljenom sarajevskom kafiću na Obali. I prije nego smo upalili diktafon, Deen je i nama razjasnio da li se vratio ili napustio Sarajevo jer se često tako piše i priča.
Nisam pobjegao iz Sarajeva
– Strašno me nervira kada neko kaže napustio ili još gore pobjegao iz Sarajeva?! Iz Sarajeva nikada nisam otišao. Odsustvovao sam jedan određeni period zbog školovanja ali sam svaki slobodan trenutak koristio da provedem vrijeme sa roditeljima, familijom, prijateljima… meni dragim ljudima u ovom gradu. Dakle, po završetku studija, evo sad će i godina dana, Sarajevo mi je ponovo stalna adresa boravka. Mada mnogo putujem, pa sam tako i sada izbivao iz grada puna tri mjeseca. Zabole te te neke ružne priče ali Bože moj… Ko me zna, zna da ni u ratu nisam otišao iz Sarajeva, a mogao sam – kazao nam je na početku Deen.
Završio je dva studija, a njegovo zvanje je diplomirani strateg modnog biznisa i brend menadžer. Dakle, diplomirao i specijalizirao na “Instituto Marangoni” u Milanu, jednom od pet najelitnijih modnih akademija u svijetu.
Danas je, veli on, ponosan što je bio dio te priče jer nimalo nije bilo lako pratiti nastavu na italijanskom jeziku, još ako uzmemo u obzir činjenicu da po odlasku u Milano nije znao više od tri riječi.
– U početku mi je zaista bilo naporno. Prije predavanja imao sam završen samo jedan stepen kursa što nije bilo baš dovoljno, ali sluhista sam, i to mi je znato pomoglo, tako da sam bio jedan od najboljih internacionalnih studenata. Mnogi su zbog jezika i odustajali od studiranja, a mene je još više tjeralo naprijed.
S obzirom na to da uporedo djeluje i na estradnom kao i na modnom polju, pitali smo ga kojoj strani je naklonjeniji.
– I jedno i drugo su moje velike ljubavi. Na estradi sam gotovo 18 godina. Tu sam od svoje 14 godine, a moda je uvijek bila nešto što me je jako zanimalo, te sam se početkom 2009. godine odlučio da se usmjerim ka tom biznisu. I već sada imam iskustva u radu, dakle, radio sam u Art direkciji Belisime, a sada sam kao spoljni saradnik, zatim za jednog njemačkog dizajnera koji ima talijanski brend “Tom Rabl”.
Kako su kružile priče o dolasku i odlasku iz Sarajeva, tako se vezalo i napuštanje i vraćanje na estradnu scenu. I tu kaže, niti je napuštao niti se vraćao. Prisutan je onoliko koliko misli da treba.
– Prisutan sam, doduše, ne toliko intenzivno. Tako mi u ovom momentu zaista odgovara. Smatram da ništa ne gubim na toj estradi jer ona je takva kakva jeste – loša. Meni se zaista ne da smarati. Pokazao i dokazao sam sve ove godine. Nemam neku pretjerano veliku motivaciju ni konkurenciju i možda je upravo to što nemam konkurenciju i najveći problem. Kada bolje pogledam, nisam je nikada ni imao. Potpuno sam poseban i ne vidim da je nijedan kolega kao ja. Onda nemaš nekoga da te jera i daje ti vjetar u leđa. Uradio sam sve što sam mogao… Izdao pet albuma, ne znam ni koliko kompilacija, snimio nekoliko dueta, odradio koncerata širom BiH i zapadne Evrope, bio na Eurosongu, dobio sve moguće nagrade u bivšoj Jugoslaviji koje su se mogle dobiti, imao privilegiju da pjevam za predsjednika Klintona, da sa porodicom Kenedi provedem par dana, čak me odlikuju nagradom za humanitarni rad i specijalni doprinos na Olimpijskom igrama čiji su oni pokrovitelji, pjevao sam ispred princa Čarla… jednostavno dođeš u tu fazu da nemaš motivaciju i pitaš se šta bi to mogao više napraviti. Najbitnije je da sam ja svjestan sebe i sredine u kojoj se nalazim. Nisam Dino Merlin i da ne mogu napuniti Koševo, jer niti pjevam tu vrstu muzike niti imam takvu vrstu marketinga kao što ga ima Merlin i kolege koje su slične njemu. Radikalan sam, preagresivan i svjestan sam toga, i da me ljudi doživljavaju na ovakav ili onakav način. Sretan sam i zadovoljan sa ovim kako jeste. Estradom se ne bavim da zaradim, slobodno mogu reći, prostituišem za sitne novce, nego jednostavno iz čiste ljubavi.
A posljednji singl „Girlfriend” koji je uradio na engleskom jeziku sa prijateljem Ahmedom, umjetničkog imena “A Skitzo” ide u prilog tome.
Verenu kaže nije mogao odbiti. Ona ga je kontaktirala u Milanu i ponudila mu je pjesmicu “Voli me hitno”. Pitali smo ga da li ima istine u glasinama da su njih dvoje u nekoj svađi ili je samo ona u ljubavi, te za prijatelje nema vremena.
Ne volim diskriminaciju ljudi
– Mislim da smo Verena i ja sasvim dovoljno ispričali priču “Voli me hitno” i napravili smo zaista ogroman uspjeh i imali mnogo zajedničkih nastupa… Svako je nastavio svojim putem… Privatno smo zaista dobri i nikada nije pala niti jedna ružna riječ ali ne kopamo jedno drugom po privatnim životima te s toga vam ne mogu ništa reći o njenoj vezi i ljubavi…
No kada je riječ o Hani Hadžiavdagić Tabaković stvar je drugačija… To je osoba sa kojom je proveo mnogo lijepih trenutaka te se zbog toga i danas vole i poštuju. Ljubav su pretvorili u iskreno prijateljstvo koje nikada nije bilo poljuljano bez obzira na raznorazne glasine. S obzirom na lijepe riječi koje je govorio o Hani pitali smo ga kako je moguće da ga je izostavila kada smo je pitali da nabroji svoje prave prijatelje… On je na to rekao : “Bit će da je zaboravila u nabrajanju, ništa strašno….”
Edo Maajka te “opleo” u svojim pjesmama, a ti si ipak stao u njegovu zaštitu kada se javnost digla protiv njega.
– Jesam. Iz razloga što ne volim diskriminaciju ljudi po bilo kojoj osnovi, ne volim bezrazložno vrijeđanje i svrstavanje u određene tabore. Meni je divno što je Edo Maajka u ljubavi sa ženom koja nije iste tradicije, kulture i vjere. Bila ona Jevrejka, pravoslavna, katolkinja, Romkinja sasvim je nebitno. Meni je divno da se ljudi spajaju na taj način kako ruše tabue i te kršćene norme koje su nam nametnute tokom stoljeća i stoljeća. Ježim se toga da se linčuje čovjek kojeg smo do juče toliko veličali i odlazili na koncerte, a sada odjednom ne valja samo zato što je u ljubavi sa ženom čijavjera nije toliko popularna zbog dešavanja u pojasu Gaze i rata između Palestine i Izraela. Nema smisla da zbog šake loših pojedinaca sve Jevreje nazivamo zločincima isto kao što ne smijemo sve Srbe nazivati četnicima, sve Hrvate ustašama niti sve muslimane balijama… Dosta je bilo vrijeđanja kompletnih nacija zbog grupe ljudi bolesnih ideala i nekolicine njihovih sljedbenika… Biti loš čovjek nema apsolutno nikakve veze ni sa religijom ni sa nacijom… Loši se rađaju u redovima svih nas oduvijek…
Je li se nakon ove tvoje podrške Maajka nikada oglasio i možda uputio riječi izvinjenja?
– Nije. I ne očekujem izvinjenje. A te, da ih nazovemo prozivke u pjesmama su meni bile čak i vrlo simpatične.
Aktivan si na društvenim mrežama, i može se primjetiti da se tamo često zalažeš za prava žena i borbi protiv nasilja nad ženama. Je li ovo pokušaj ulaska u politiku?
– Moram priznati da politiku i ne doživljavam baš pretjerano mnogo. Moj otac je političar i ja sam odrastao u politici i okružen političarima. Možda bih se mnogo bolje bavio politikom nego mnogi, ali se držim po strani, smatram da sam neko ko je odabrao umjetnost i mislim da neko ko se bavi glumom i muzikom, slikarstvom, sasvim je nebitno, mislim da nema potrebe da traži mjesto pod tim krovom. Smatram da mi živimo u zemlji u kojoj su ugrožena osnovna ljudska prava, svi su oglušeni na to i niko se ne trudi da rješava tu problematiku. Tužno je da živimo u zemlji u kojoj ako ne pripadaš jednom od tri konstitutivna naroda bivaš skoro pa potpuno diskriminiran… Teška poražavajuća činjenica je da živimo u zemlji gdje čovjeku nije dozvoljeno da živi način života i da se opredjeli onako kako želi. A da pri tome ne bude stavljen na stub srama i pozivan na javni linč. To je za mene neshvatljivo i neprihvatljivo!
Kako reaguješ na prozivke da si „guzonjin sin”?
– Na to ne reagujem nikako jer znam da nisam. Zato što ljudi koji me poznaju, i oni koji dođu kod mene kući jako dobro znaju kakav mi odnos imamo kao porodica, i jako dobro znaju koliko meni otac ne da da se rasipam novcem, i koliko se ježi od raznorazniih mojih neprimjerenih ispada…. I koliko god imam podršku da radim ono što želim i ono što me čini sretnim, toliko imam jedno veliko nerazumijevanje sa njegove strane jer ja nisam ono što je on očekivao da budem. Koliko se on i ja konstantno sukobimo i u stavovima i u mišljenjima i to su vrlo bučne i vrlo žestoke rasprave koje znaju završiti i vrijeđanjem.
Imaš li problem što te nazivaju homoseksualcem?
– Nikada mi to nije smetalo i vrlo često se šalim na taj račun. Taj me segment najmanje smetao od svega. Aposlutno podržavam homoseksualnu zajednicu i zalažem se za njihova prava jer se svrstavaju u prava manjina. I dokle god budemo zakopavali i krili pod tepih što je itekako prisutno u našem društvu, neće nam se dobrim vratiti. Znam puno oženjenih ljudi koji čak imaju i djecu a, nažalost, bore se sa svojom seksualnošću i tajno se viđaju sa drugim muškarcima…
Kako komentarišeš dolazak Jelene Karleuše na SFF?
– Ona je itekako zaslužila da prošeta sarajevskim crvenim tepihom jer je to žena koja ima hrabrost, čvrste i jasne stavove, neko ko itekako zna da se suprostavi, neko ko je vrlo realan, neko ko zdravo razmišlja, neko ko jako voli sarajevo i BiH, neko ko na svojim društvenim mrežama svaki put obilježava i spomene Dan žalosti Srebrenice i osudi zločine koji su se desili našoj zemlji. A kad vidim ko sve šeta tim tepihom nije mi dobro.
Pet tetovaža
Voliš crtati po tijelu…
– Imam pet tetovaža i to je to. Stavljam tačku, neću više. Nijedna tetovaža nema simbolike niti neke priče. One su se dešavale u raznim momentima života. Znam da sam prvu napravio sa školskom prijateljicom, kada smo pobjegli sa časa istorije.
Smanjit ću usne
“Napumpao” si usne?
– Usne sam uradio u rano proljeće 2005. godine u vrijeme snimanja albuma “Anđeo s greškom” u Beogradu. Nekada ih volim, nekada ne volim… razmišljam o tome da napravim redukciju usana, čak sam kontaktirao neke ljude i mislim da ću ih uskoro vratiti na staro.
