Kada u bilo kojem kraju spomenete ime i prezime Avde Huseinovića, svi će reći: “To je onaj što snima filmove o stradanju Bošnjaka i piše ratne knjige”, a u nazad nekoliko godina bio je poznat isključivo kao vrstan i uspješan muzički autor. Jedno vrijeme bio je u timu najuspješnijih i najproduktivnijih autora u regiji, čije su pjesme zauzimale vrhove top lista kako u Bosni, tako i u Srbiji, pa i šire.
Dug je spisak folk hitova na kojima je potpisan kao autor teksta i muzike, pa ćemo umjesto njih spomenuti pjevače i pjevačice sa kojima je sarađivao: Hanka Paldum, Semir Cerić Koke, Kemal Malovčić, Halid Muslimović, Amela Zuković, Zehra Bajraktarević, Hule, Ferid Avdić, Farizada” i drugi sa bosanke estrade, a kada su u pitanju srbijanski pjevači, njegove pjesme su pjevali: Indira Radić, Marina Živković, Vera Matović, Zorica Brunclik, Nataša Đorđević, Ljuba Aličić, Jovan Perišić, Ivan Kukolj Kuki i mnogi drugi.
I taman kada se očekivalo da će nastaviti u tom tempu i postati alfa i omega po pitanju muzičkog stvaralštva na estradi, posvetio se pisanju knjiga sa „škakljivom” po mnogima nezahvalnom tematikom, kao i snimanju dokumentarnih filmova koji govore o stradanju bošnjaka u minulom ratu. Na početku razgovora smo ga upitali, kako je došlo do tog naglog preokreta u njegovom životu i karijeri.
– Mislim, da je taj prelom da se okrenem ovom poslu nastao zbog moje ratne uloge. S nepunih 18 godina sam proživio sve strahote i golgote zajedno sa ostalim narodom u opkoljenom Sarajevu, tako da je to tinjalo u meni i bilo je pitanje trenutka kada ću progovoriti o svemu tome. Shvatio sam da će sve ono što smo preživjeli , zatim sav naš herojski otpor i sve što se dešavalo, prekriti pepeo zaborava, ako se nešto ne poduzme, ako to na neki način ne bude zabilježeno. Jer sam vidio da niko ne razmišlja da to jednog dana bude segment naše istorije, jer ono što se desilo na kraju 20 stoljeća nama, fenomen je u istoriji čovječanstva. Otpor i opstanak uopšte jedne nenaoružane vojne formacije, koja je ratovala u jednom periodu protiv 7 vojski, bio bi grijeh prema poginulima, prema narodu i domovini da to ostane ne zabilježeno. Zato sam napisao knjigu „Đelati naroda mog” i snimio nekoliko dokumentarnih filmova, da ih sad ne nabrajam.
Ispostavilo se da ti pisanje kao i snimanje filmova idu od ruke?
– Pisanje mi nikada nije bilo strano. Bio sam urednik muzičkog magazina „Mega Hit” i dopisnik nekoliko novina. Učestvovao sam u stvaranju i kreiranju nekih listova koji još egzistiraju. Kad su filmovi u pitanju, i tu se potvrdilo, da kad nešto čovjek radi iz duše i ljubavi, da to mora imati rezultate.
Mnogi su mišljenja da je pomamu srbijanskih pjevača i pjevačica za tvojim pjesmama presjekla knjiga „Đelati naroda mog” koju si napisao ?
– Vjerujem da jeste. Meni je ta knjiga važnija od svih pjevača sa kojima sam sarađivao, s kojima ću sarađivati i od svih mojih pjesama. Važnija mi je i od mog života jer šta je jedan život, moj ili bilo čiji drugi u odnosu na 150.000 uzgubljenih života u agresiji na međunarodno priznatu Republiku BiH. A kad su u pitanju filmovi koje sam snimio, želim istaći da su to filmovi istine. Onaj ko ih demantira ima problem. Tamo niko častan nije spomenut u lošem kontekstu. Krvolok je krvolok, bilo iz kojeg naroda da dolazi. Očit primjer tome je ratni zločinac Jovo Tintor, koji je prije dvije godine u Valjevu ničim izazvan ubio čovjeka srpske nacionalnosti, što znači da zločinac ne bira. Ko voli zločince, on nije čovjek, on je zvijer.
Koliko su tvoji filmovi otvorili oči običnom narodu u susjednoj Srbiji, da bar pokušaju procijeniti šta je istina o ratu u BiH ?
– Nedavno je u Sarajevu boravio jedan poznati srbijanski glumac, kojem ime neću spomenuti iz poštovanja prema njemu i čovjeku koji mi je ovo ispričao. Snimali scene za neku našu seriju i poslije su otišli na večeru. Taj srbijanski glumac tokom večere je stalno zapitkivao jednog našeg glumca o opsadi Sarajeva. Ovaj mu je odgovorio da će mu dati moj film „A bili su samo djeca” koji govori o stradanju djece svih nacionalnosti pa da nakon što ga pogleda donese neku svoju viziju o tome. Srbijanski glumac je uzeo film, i sutradan se nije pojavio na snimanju. Nazvao je i rekao, da je cijele noći plakao, da je to istina u koju je sumnjao.
Da se vratimo na estradu. Dok smo pričali o ovom intervjuu, rekao si mi da srbijanskim pjevačicama i pjevačima nikada nije smetalo što pjevaju našim ratnim komandantima ?
– Da. To je činjenica.To traje već 15 i više godina. Širom BiH, poznati ugostiteljski objekti u kojima nastupaju popularne pjevaljke i pjevači s one strane Drine, u vlasništvu su bivših ratnih komadanata Armije BiH. Postoje srbijanske pjevačice koje su bile u ljubavnim vezama sa tim komandatima. Imate pjevačicu kojoj je brat poginuo na strani srpske vojske, a bila je u vezi sa proslavljenim komadantom Armije BiH. To nije dobro za javnost u Srbiji zbog njihovih karijera, ali je istina.
Rekao si mi da te puno boli nepoštivanje 11.jula od strane nekih osoba, te da te zaboljela priča koju su ti ispričale žene iz udruženja „Majke Srebrenice” ?
– Naravno da me boli nepoštivanje tog datuma koji se poštuje gotovo u cijelom svijetu, kao dan stradanja 8.000 Srebreničana. Bilo mi je teško kada su mi Majke Srebrenice rekle da su proklele i da će nastaviti proklinjati Draganu Mirković, zbog toga što 11. jula pušta muziku na DM SAT televiziji. Taj propust ne bi smjela svaljivati na operatere već da je ona tog dana, odnosno njena TV, trebala emitovati tužnu muziku ili zacrniti sliku. To bi trebala uraditi iz poštovanja prema Bošnjacima ne samo u BiH, već i onih protjeranih sa svojih ognjiša koji žive rasuti po cijelom svijetu. Kada je bio dan žalosti u Srbiji zbog žrtava od poplava, pridržavala se pravila. Suosjećao sam se s njima, i teško mi je to palo.
Šta misliš dokle će vlasti u našoj zemlji prečutavati izvođenje nacionalističkih pjesama na javnim skupovima ?
– Hrvatski reprezentativac je dobio kaznu zato što je izgovorio ustaški pozdrav „Za dom spremni”, a indentične poruke stižu sa mnogih vašara u RS-u gdje se nerijetko pjeva: „Oj Sjenice nova Srebrenice, oj Pazaru novi Vukovaru”. Prema tome, sve je tu jasno. Pored 8.000 ubijenih u Srebrenici, od Ščepan polja do Janje je stradalo 30.000 Bošnjaka, a u tim mjestima još žive oni koji su učestvovali u njihovom ubijanju. Jednom prilikom uživo u emisiju radio Kragujevca se javio Momčilo Krajišnik, koji je doslovice rekao ovako: „Naši djedovi su došli do Drine i nisu mogli dalje. Mi smo u ovom ratu prešli Drinu, a na budućim generacijama je da nastave dalje”. Te pjesme koje se pjevaju, i ovakve poruke, nama su poruka da još nije sve završeno,da moramo biti oprezni.
Prije nekoliko mjeseci si rekao da bi osuđeni zločinac Veselin Vlahović Batko, mogao izdržavati kaznu u KP domu Foča, što bi mu na neki način bila kao nagrada ?
– Nakon izrcanja prvostepene presude, moja teza je bila da kazna od 40 godina ne znači ništa ako je bude izdržavao u Foči. Imao sam informaciju od jednog čovjeka srpske nacionalnosti, da će kaznu tamo izdržavati. Batko nije uopšte mali igrač, imao je on svoje mentore, a izdržavanje kazne u Foči koja je sat vožnje daleko od njegovog Nikšića je apsurd.
Doživio si da budeš tužen od ratnog zločinca i osumnjičenog za ratne zločine?
– Tužio me ratni zločinac Željko Lelek iz Višegrada i tražio 70.000 maraka za nanesenu duševnu bol. Bilo mi je u isto vrijene smiješno i žalosno, kako je sud upšte zaprimio tužbu od ratnog zločinca. U Opštinskom sudu u Sarajevu, pred sudinicom koja je bila naklonjena ratnom zločincu, morao sam dokazivati da ga nisam uvrijedio. Hvala Bogu, dokazao sam. Taj isti zločinac na moje pitanje, kako se dogodilo da prvostepenom presudom dobije 13 godina zatvora, a drugostepenom 16, pogledao me u oči i cinično mi odgovorio: „Za to što se nisam pokajao. Tražili su da kažem da se kajem zbog onog što mi stavljaju na teret, pa da mi smanje kaznu, a ja se nisam pokajao”.
Kako se završilo suđenje u Vlasenici?
– Tamo sam odgovarao po tužbi Rajka Dukića koji je uz Radovana Karadžića bio alfa i omega u SDS-u. Bivši direktor Boksita iz Milića, bio je gospodar života i smrti u Vlasenici i tom kraju. Zanimljivo je da mi niko od Bošnjaka u Vlasenici nije smio biti svjedok, za svjedoka mi se javio jedan Srbin iz Milića i jedna Srpkinja, čija mi je izjava bila ključni dokument da dobijem ovaj sudski proces. Inače, želim napomenuti da je to bio puno korektniji proces u odnosu na suđenja u Opštinskom sudu u Sarajevu.
Intersantan je podatak da se malo tvojih kolega sa naše estrade pojavljivalo na projekcijama filmova koje si snimio?
– Pozivnice sam slao svima, a malo njih sam primijetio na projekcijama. Hanka Paldum je dolazila redovno, Halida Bešlića, Šemsu Suljaković i Branku Sovrlić sam vidio na po jednoj projekciji, ostale nisam .
Mnoge će iznenaditi saznanje da su nakon knjige o Naseru Oriću, bio na sajmu knjiga u Beogradu. Je li te bilo strah?
– Nije me strah, da se ičega plašim ne bi radio to što radim. Istine se nikada nisam bojao . Na sajmu knjiga u Beogradu sam se susreo sa nekolicinom tamošnjih uticajnih ličnosti, argumentovano sam razgovarao o svemu. Za neupućene ću otkriti podatak da je čak 30 posto tiraža Naserove knjige prodato u Beogradu. Što se tiče Nasera, on je slobodan čovjek, oslobođen svih optužbio od suda u Hagu, do ovih u sudu BiH. Upoznao sam ga dobro i mogu reči da je to jedna velika gromada od čovjeka, što bi naš narod rekao ljudina u svakom pogledu.
Da li bi radio pjesme za Cecu Ražnatović?
– Ceci ne bih radio pjesme. Planiram raditi jedan projekat gdje će se dešifrovati njena prljava uloga prema jednom čovjeku. Gledam je samo kao suprugu ratnog zločinca.
Kako gledaš na njen koncert u istočnom Sarajevu?
– Niko je ne može spriječiti u tome. Isto kao što niko ne može spriječuti 2.000 mladih Bošnjaka koji će otići da je gledaju.
Mirza Selimović je jedan od najboljih pjevača
Tvoj pogled na sadašnju estradu?
– Teška ekonomska situacije je dokrajčila muzičku scenu. Ona u pravom smislu i ne postoji. Pirati su učinili svoje, tiraži više i ne postoje. Više niko ne može prodati 300 CD-ova, a nekada su te brojke bile u desetinama hiljada. Talenata će uvjek biti. Za primjer ću uzeti pobjednika Zvezda Granda, Mirzu Selimovića. To je jedan od najboljih pjevača koje sam ikada čuo, vanserijski talenat. Ima nešto od Čole, Harija, Tife, Bebeka. Sve se to spojilo u jednom izuzetno finom, školovanom i kulturnom momku.
Jednom anomimusu je omugućeno da laje na Šerifa Konjevića
Za kraj nam reci, u kojoj mjeri su poljuljani sistemi vrijednosti na estradi, fali li poštovanja i uvažavanja?
– Odlično pitanje. Sve je poremećeno, poštovanja više uopšte nema. Danas je jednom anomimusu omugućeno da izlaje šta hoće na jednog Šerifa Konjevića ili nekog drugog estradog velikana. Nekada to nije bilo tako. Ja sam drhtao pred jednim Miodragom Ilićem, tvorcem “Južnog Vjetra”, a u isto vrijeme mi je bilo čast što je uzeo moju pjesmu.
I kada ne bude Gljive pjevat će se “Zlatne strune”…
– Nazif Gljiva mi je rođak, ali sam uvijek imao poštovanje prema njemu, kao hit mejkeru i genijalcu. Gljive kada ne bude bilo, pjevat će se godinama njegove „Zlatne strune”, „Put me zove,moram poći” i druga njegova remek djela. To treba poštovati – kaže Huseinović.
