Za njega kažu da je danas jedan od najboljih harmonikaša u regionu, ali i u dijaspori. Mnogi pjevači kada snimaju nove pjesme žele upravo njega u studiju, kao i oni koji bi da snime sevdalinku traže da im bude mentor, čija će biti posljedna. On je Anto Filipović, rođeni Sarajlija sa adresom stanovanja u njemačkom Mainzu.
– Sa pet godina počeo sam da sviram harmoniku. Zavolio sam taj instrument tako što sam na TV gledao Šerbu i Jovicu. U porodici su mi pjevali skoro svi, a najglasnije su mi bile mama i baba, tako da mi je tako malenom već tada sevdalinka “ušla u krv”. Kada je pokojna baba vidjela koliko volim harmoniku odlučila je da mi je kupi, a onda sam ja sa bratom Jakicom otišao u Dom pionira i pokojni Bato Petroman nas je učio svirati. Poslije sam otišao “daleko” u KUD Ivo Lola Ribar gdje sam bio punih 11 godina.
Kada si prvi put zasvirao profesionalno pored nekog poznatog pjevača?
– Kada sam išao u Srednju muzičku školu vikendima sam svirao u poznatom restoranu na vrhu Robne kuće “Sarajka”. Svirao sam sa Halidom Bešlićem, Tomom Zdravkovićem, Miletom Kitićem, Angelom Dimovim, Kadirom Čano, Enesom Begovićem… Zahvaljujuci harmonici obišao sam cijeli svijet.
Kako si upozno Safeta Isovića?
– Početkom rata došao sam u Njemačku. Svirao sam na humanitarnim koncertima, a onda sam čuo da je poslije ranjavanja u Sarajevu došao i Safet. Kada je poželio da opet pjeva tražio je nekog harmonikaša, a Ibro Mangafić mu je rekao da ima jednog odličnog i da se zove Anto. Safet ga je pogledao i pitao u čudu: “Kakav Anto?”. Ibro mu je odgovorio da se ništa ne boji, da sam ja rođeni Sarajlija i da dobro sviram harmoniku. Kada sam stao pored njega, rahmetli Safet me čudno gledao. Ja još mlad, ali me onda provjerio u samo dva tona. Tada mi je rekao. “Mali, odličan si, a u narednih godinu dana naučit ću te da sviraš baš kako treba”. I tako je bilo. Dosta sam naučio od njega, a bio sam jedini za njegovog života koji mu je na njegovim nastupima pjevao “drugi glas”. Kada mi je on to dozvolio ja sam pomislio da sam se ponovno rodio. Odmah je pristao da sa mnom snimi dva albuma “Bosno moja poharana” i “Šehidski rastanak”. To je bila kruna moje karijere. Danas mi može neko brod pokloniti, vilu kupiti, ali svega bih se toga odrekao i ništa se sa tim ne može porediti.
Imali danas pjevača vrijednih pažnje?
– Ima, ali nema niko od mlađih koji imaju ljubavi prema sevdalinci, a da ne govorim o vokalnim kvalitetima. Kada udahnem ili izdahnem u meni ima trilera, a današnji, nazovimo ih pjevači, i ne znaju šta su trileri. Sevdalinka se pjeva sa emocijom u glasu, sa ljubavlju u srcu i duši, a mnogi od njih to nemaju. Sevdalinka se ne pjeva zbog novca već što je voliš, a danas svi žele prvo novac, pa tek onda otvaraju usta, a kada ih i otvore ne izađe ništa.
Kako komentarišeš obrade sevdalinki kako to rade “Divanhana” i “Halka”?
– Ne mogu da kažem da mi se ne sviđa. Slušao sam i gledao i ima tu nečeg, ali svako ima svoj pravac kako bi mislio da bi to trebalo. Narodu treba vremena da se navikne na to, jer je mnogima interpretacija sevdalinke ostala na način kako su je prezentirali Himzo Polovina, Zaim Imamović, Zehra Deović, Nada Mamula, Safet… Neka pokuša neko stari snimak “Đul Zulejhe” da je donese onako kako je rahmetli Safet otpjevao. Teško je danas mladima objasniti da je to prava interpretacija sevdalinke. Ja sam Sarajlija i ja osjećam malo više taj meraklijski dio sevdaha. Meni su mnogi u šali govorili da bih se trebao zvati Avdo, a ne Anto.
Da li si imao problema jer voliš sevdah?
– Bilo je priča, posebno u ratu. Govorili su da sam se okrenuo balijama, da sviram i pjevam sa Muslimanima. Ali ja se nisam obazirao na to, ne dam ovo moje što teče u meni, ovaj sevdah i moju Bosnu i moje Sarajevo, pa neka me ogovaraju, vješaju, neka pričaju šta hoće. Sa druge strane, mnogi Bošnjaci su se čudili kako jedan Anto svira sa Safetom. Što ne pominju jednog Jozu Penavu koji je učio Safeta da svira na klaviru, učio ga notonalitete i, na kraju krajeva, kako da pjeva.
Mate Bulić snimio je album kojeg je nazvao “Hrvatske narodne pjesme”, a na njemu su bile svedalinke. Kako to komentarišeš?
– To su Matine nebuloze i totalni promašaj. Kako može jedna “Đul Zulejha” ili “Malenim sokakom” da budu Hrvatske narodne pjesme? Čista glupost! On me baš prije par mjeseci zvao i predložio mi da snimimo jedan CD sa sevdalinkama iz BiH, da ja to sve pripremim kao što sam rahmetli Safetu. Ja sam to odbio i rekao da nemam vremena i da ne želim. Mato je moj kolega, prijatelj i jaran. Rekao sam mu da poslije Safeta ni sa kim više ne želim da snimam sevdalinke, a posebno ne sa Matom. Jer Mato nije Safetu ni do koljena, a kada bih na to pristao sam bih bacio pod noge sve ono što sam sa Safetom uradio. Mogu da snimam albume sa novim pjesmama. Ponosim se što sam radio sa Tifom i svirao harmoniku u pjesmi “Kiše jesenje”, tri albuma sam snimio sa Šerifom Konjevićem, Halidom Bešlićem, Šemsom Suljaković, pa sa Enesom Begovićem, a posljednje što sam snimio je “Muštuluk” sa Harisom Džinovićem…”
Sa kojim od njih je bilo najlakše raditi?
– Na prvom mjestu je Safet, pa Haris. Njih dvojica traže profesionalnost i iskrenost, a ja sam im to pružio i saradnja je bila odlična. Najteže je sa pjevačima koji ne znaju pričati, a hoće da pjevaju. Puno ih je takvih, posebno kada hoće nešto što “ide na sevdah”.
Anto Filipović ima dva sina, Tomija i Juricu, na koje je prenio ljubav prema muzici i sevdahu. Tomi svira harmoniku, Jurica klarinet, a oba klavir.
