Halid Bešlić se priprema za veliki koncert u Zagrebu.
–Drag mi je ovo grad i imam tu puno prijatelja. To su baš kućni prijatelji jer imam i unajmljen stan, u kojem se vidim s njima kada dođem. A dođem svako malo. Meni je Zagreb stalna destinacija, najčešće na putu prema zapadu. A kako mi se sve više-manje događa na zapadu, jer je za nas pjevače naša dijaspora najbolje tržište, bilo je dobro stvoriti neku bazu iz koje onda idem dalje. U međuvremenu mi se dogodila nenormalna popularnost u Hrvatskoj, pa i Zagrebu, i to iznad mojih očekivanja. Bilo je to veliko, ali ugodno iznenađenje. Uvijek sam ovdje imao publiku, ali ona je počela rasti posljednjih 10-ak godina i sada je ima barem 50 posto više- kaže Halid Bešlić.
–U Beogradu je moja publika standardna, ne širi se tako kao ovdje ili u Sloveniji. Tamo sam popularan iz istog razloga kao i u Hrvatskoj, ali i zbog tolikog broja Bosanaca koji tamo žive. Ja sam jedini pjevač narodnjak koji je pjevao na trgu u Ljubljani. Bilo je to prije dva mjeseca. Počeo sam pjevati neke pjesme koje su više išle u smjeru zabavnjaka i popa, pa sam se približio hrvatskoj i slovenskoj publici, premda mi to nije bila namjera. Jednostavno su do mene došle takve pjesme i svidjele su mi se. Nikada mi zabavna, pop i rok muzika nisu bili strane. Manje je poznato da sam se na početku karijere dvoumio u kojem smjeru da odem. Prevagnula je narodna glazba, unatoč tome što sam kao mlad nastupio na festivalu zabavne muzike u Bosanskom Novom i pobijedio- kaže Halid i priča kada je došlo do zaokreta u karjeri.
–Pjesma “U meni jesen je”, je pop pjesma u kojoj ima i gitara i bubnjeva. Nakon nje uslijedile su “Malo je malo dana”, koju je napisao Saša Lošić, zatim “Prvi poljubac” i “Čardak”, koja je ustvari prava slavonska pjesma, što i ne čudi jer ju je pisao Geronimo, iz Slavonskog Broda. Ako se već trebam svrstati u neki žanr ili kontekst, danas bih za sebe rekao da sam etno pop pjevač. Posljednjih 15-20 pjesama to potvrđuje. Većinu mojih hitova sviraju tamburaši, a to smatram postignućem. Naime, malo je narodnih pjevača čije su pjesme tamburaši uvrstili u svoj repertoar. Zanimljivo je i to da su, primjerice, “Zlatne strune”, koje su nastale u ranim 80-ima, odmah osvojile Dalmaciju jer je to ustvari dalmatinski melos. Kao i kad je djevojka lijepa – nije joj potrebno puno šminke da se istakne, tako je sa pjesmama- kaže Halid i priča o koncertu.
–Nakon što sam četiri puta punio Arenu, nastupio sam dva dana zaredom u Lisinskom prije dvije godine, da malo privučem stariju publiku koja možda ne bi došla na moj koncert u Areni jer je ne privlače takvi prostori. To se pokazalo dobrim potezom. Napravio sam pauzu od Arene i stoga jer je potrebno pustiti publiku da se malo zaželi mog nastupa. Dvije godine bila bi neka normala. Možda smo sada malo pretjerali, ali nisam imao novi album, pa sam smatrao da treba pričekati. Inače, sve sam dvorane, male i velike, kao i stadiončiće u Hrvatskoj napunio. I prepunio- kaže Halid, i priča o svom poslu.
-Znalo mi je biti smiješno kad bi za nekog pjevača neko rekao da ide na posao. A on ide pjevati! Ne gledam na pjevanje kao na posao i nakon svih ovih godina. Pjevanje je za mene još uvijek emocija i davanje. Kada me neko pita kada sam počeo pjevati, znam odgovoriti da je to bilo onoga trenutka kad sam počeo živjeti od pjevanja. Dakle, kad sam ušao u kafanu i počeo pjevati. To je već bio moj prvi profesionalni nastup. Pet godina je trajalo moje pjevanje po sarajevskim kafanama. Neko će se pitati kakve veze ima kafana s profesionalizmom, ali ta škola sarajevske kafane veća je nego neka druga. U to vrijeme u njima nije mogao svako pjevati. Morao si imati repertoar s hiljadu- dvije pjesama ako si htio tamo nastupati. I to više žanrova, ne samo jedan. Starogradske, romanse, zabavne, šlagere, narodne, sevdalinke… Nisi mogao svirati bez pet dalmatinskih pjesama po večeri. To je bio utjecaj godišnjih odmora, ljudi odu ljeti na more na Jadran i pokupe te pjesme. Zato bilo koji dalmatinski pjevač dobro prolazi u Sarajevu. I obrnuto, naši pjevači u Dalmaciji. Znamo se šaliti s kolegom Harisom Džinovićem, koji ode na jadransku turneju i pokupi dalmatinski naglasak- kaže Halid i priča da je u kafanama znalo biti teško.
–Nije bilo lako, a to je i normalan put koji svatko mora proći. No da nisam pjevao, ne znam šta bih mogao biti. U kafanama, gdje sam započeo, bilo je posla, puno se radilo i zarađivalo. Zarađivao sam četiri puta više od moga oca, koji je bio poslovođa u jednoj tvornici. Pjevalo se svaki dan od 6 do 11, nije se čekao vikend kao sada- kaže Halid i priča o turnejama po Evropi.
–U Švedskoj me dočeka desetak mladih djevojaka, koje mi se jave i kažu kako znaju moje pjesme. Pitao sam se odakle su, pretpostavivši da su djeca naših gastarbajtera, ali nisu. Njihove su prijateljice djeca naših gastarbajtera i one su ih zarazile mojim pjesmama. To je doista simpatično i događalo se i s Turcima, Austrijancima, Nijemcima. Kao i kada sam nakon samo dva snimljena albuma na stadionu u Bugarskoj pjevao na oproštajnoj utakmici Hriste Stoičkova, a svi su znali moje pjesme, 90.000 ljudi. Kao da sam na Koševu. Oni su jako voljeli našu muziku, sjetite se samo Brene i njezinih koncerata tamo. Bugari nisu razvijali nove etno pjesme, zasnovane na tradiciji, pa su bili željni toga, neke nadogradnje tradicionalne narodne muzike. A mi smo to imali u vidu folka. A onda je došao i turbofolk. Nikada se nisam dao turbofolku. Moje su pjesme bile brana prema turbofolku. Međutim, nisam nikada imao problema s pjevanjem na svadbama. Sada samo ne stignem, tek ponekad. U šali znam reći da sam oženio cijelu Hrvatsku reprezentaciju- kaže Halid kroz smijeh i priča o penziji.
–Razmišljam o penziji, ali ne vidim se kao penzioner, iako ću to iduće godine i službeno postati. Ne znam što bih radio da sada prestanem pjevati. Doduše, umorim se lakše nego prije, pa sam malo ipak smanjio nastupe, na jedanput sedmično djelimično zbog zdravlja, radi se dokasno, što mi sve teže pada. Ovo je ipak noćni posao. Da je koncert u osam sati i da sam u dvanaest u krevetu, sve bi to nekako štimalo. Ali danas je to nemoguće- kaže Halid i priča o svojim zdravstvenim problemima.
–Zahvalan sam Bogu što sam otišao do svoga prijatelja, dr. Đajića u Banju Luku. Htio sam ga samo vidjeti jer sam bio u prolazu, a on mi je predložio pregled. Utvrđeno je da su mi sužene krvne žile vrata i mozga, pa je to moglo uzrokovati moždani udar. Potom sam otišao u Ljubljanu, gdje mi je ugrađen stent. Čeka me još jedna operacija nosa, koji nije dobro sređen nakon saobraćajne nesreće prije nekoliko godina. U Minhenu živi moj prijatelj iz Sarajeva koji je doktor, pa ću to tamo obaviti da konačno lakše dišem dok spavam. Smanjio sam i piće i hranu. Na prehranu moram posebno paziti jer mi se povisio šećer, pa sam završio na tabletama- kaže Halid i pričao svojim unucima.
–Bolje se oni snalaze nego ja. Kako se volim igrati s njima, onda se to pretvori u skakanje po meni. Nekada mi bude naporno, ali ustvari uživam u skakanju, valjanju po podu i maženju s njima. A kako sam djed, i pokloni su obavezi. Žena i ja smo tu da ih malo razmazimo. Neki dan me unuk Kan primijetio na televiziji, pa je pitao suprugu što djed radi na televiziji. Vodio sam ih nedavno u studio, da malo vide gdje radim; zainteresirali su se za slušalice i svu onu dugmad- kaže Halid o unucima, i kaže da je porodica najvažnija.
–Trebalo je to sve izdržati. S druge strane, ne bih mogao izdržati da me neko stalno zivka i ispituje gdje sam i kada ću se vratiti. Takva vrsta kontrole stvara pritisak, a moj je posao takav da nema radnog vremena i da sam često odsutan. Moja supruga jednostavno je naučila da joj nedostajem u ovih 40 godina koliko smo u braku, a Godišnjica braka je 1. marta. Ovi što su puno romantični znaju lijepo i slagati. Iskrenost i odanost je važnija. Romantika je bitna kad si mlad i kada se udvaraš. A u braku je bitno paziti na svoju ženu. Zato ćemo se okupiti sa sinom, snahom i unucima. To su moji prioriteti u životu- kaže Halid Bešlić.