Jedna od posljednjih učenica muzičkog maga, pokojnog Joze Penave bila je Bahrija Hadžialić. Kao da je bilo juče, i danas veoma atraktivna Bahrija, sjeća se kada ju je rahmetli Safet Isović, naš neponovljivi i najveći pjevač, čuvši njen odličan vokal, odveo kod Penave. I tada je sve krenulo. Prije skoro 32 godine.
Ovih dana na tržištu će se, pod zaštitnom markicom “Hayat” produkcije, naći Bahrijin album sa 13 pjesama. Zašto baš sa 13? E, stoga, kaže ona, su joj se sve lijepe stvari izdešavala u znaku tog broja. Pa i on je božiji broj, mišljenja je ova izuzetna interpretatorka.
– Nakon singla koji sam objavila prije dvije godine u čast Safeta Isovića “Nije da nije svega bilo”, došao je red i na kompletan CD. Ovo je jedan miks. Po prirodi imam dobru ćud da poklanjem svoje pjesme dragim ljudima, pa nakon Safeta, ovaj CD poklanjam svom rahmetli bratu, a posebno pjesmu koja je rađena namjenski, za njega a zove se “Pjesma bratu”. Tekst za tu, za mene najdražu pjesmu, napisala je Nura Bazdulj Hubijar, a ja sam se usudila komponovati je, samo iz prevelike ljubavi prema svom bratu. On je bio moja navjeća snaga, neko ko je mene podržavao, upućivao, finansirao, bodrio… On je bio taj koji mi je pokazao put do Radio Sarajeva. Pjesma nije udarna, ali je meni najdraža. Prva je ona koja je posvećena Safetu, a 13. je “Hanka”. Sevdalinke su antologijske poput “Akšam pada na mahale”… – priča nam Bahrija.
Na albumu se nalazi i pjesma “Zlatne burme” koju je komponirala Jadranka Stojaković…
– Istina. Kada sam pročitala Nurin tekst “Zlatne burme”, s obzirom na to da ja volim sjaj, ljepotu romantike, sve me je to zainteresiralo. Dopadne mi se tekst i onda mi na um padne jedna ideja. Tada sam zovnula svoju Jadranku (op.a Jadranku Stojaković), svog velikog uzora, moleći je, ako može, s obzirom da je tada bila u Japanu, da mi komponuje tu pjesmu. Ali, ne sevdalijski, nego u njenom stilu. Prethodno mi je fantastično dizajnirala omot singla posvećen Safetu, pa sma bila slobodna da je i to priupitam. Ona je to uradila, poslala mi to zvuči više nego maestralno. Puno joj hvala na toj više nego prelijepoj baladi gdje se njen “rukopis” itekako prepozna. Jadranka je, kao što znamo, teško bolesna, nepokretna je, ali neću je žaliti jer ona je i danas velika i ostaće takva. Želim joj se odužiti, i čim prođe ova gungula posjetiću je u Banjoj Luci gdje živi, radi i boluje.
Osim navedenih pjesama, ima li još neka koja je neočekivano brzo našla put do uha slušalaca?
– Ima, pjesma “Na Gradišci, na obali Save” je Vehida i mene odmah oduševila, a vrlo brzo i publiku. Ta je pjesma dobila pregršt komplimenata i simpatija. Moram napomenuti još da je sve to snimano u studiju kod Nedžada Imamovića koji je ujedno bio i producent projekta. Bila sam veoma samokritična pa sma mu često govorila da mi halali, ali da neku dionicu moramo doraditi ili tome slično. Naravno, on je bez pogovora odrađivao posao jer i njemu je bilo stalo da publika dobije savršen proizvod u ruke. Ja sve radim sporo, ali temeljito. U avgustu pripremam uraditi i neki spot, da bi se eventualno nekad na proljeće desio neki lijepi koncert.
Imate veliku podršku Vehida Gunića, vrsnog poznavaoca sevdaha…
– On je čovjek koji je veliki poznavalac sevdalinke i neko ko podržava one koji to rade s ljubavlju, poput mene koja to tako ljubomorno čuva i gaji. Mogla sam i ja otići u “narodnjake” ali zahvaljujući velikoj ljubavi prema sevdahu i uputama Isovića, kao mog uzora i učitelja, nisam to uradila. Rekao mi je jedne prilike: “Nemoj nikada daleko, molim te, ti ostaješ iza mene, nemoj krivudati i nemoj krenuti put one bezvrijedne muzike, šunda”. Shvatila sam te riječi ozbiljno.
Usudili ste se otpjevati “Hanku” koja je veoma teška i zahtjevna pjesma.
– Tako je. Iz duše sam je iznijela, ne svoj način. Ne mogu reći da sam to maestralno otpjevala, ali, eto, kažu da sam je uspjela donijeti na prelijep način. To sam pokušala i uspjela samo u znak zahvalnosti mom učitelju.
Dobili ste i svoju sobu u Kući sevdaha. Neki kažu nezasluženo.
– Jeste, 2011. godine. Sretala sam se i ja sa takvim komentarima i to me je dotaklo kao povjetarac. Ne uzimam ja to srcu jer neka komentarišu i pričaju, ja ću pjevati, stvarati dalje. Moj rad od 32 godine dovoljno govori. Sve te godine sam provela u studiju naše televizije. A dušebrižnici neka brinu svoju brigu. Za njihovu informaciju dobila sam i bronzanu bistu od našeg profesora Enesa Sivca koji mi je to poklonio za veliku ljubav što sam ja njegovom ocu otpjevala neku pjesmu na samrti. Mislim da je sve zasluženo. Nimalo me ne zanimaju komentari, nažalost ako si uspješan ne valja, a ako si neuspješan, žale te. Ja idem dalje, ne obazirem se, volim sevdalinku i ostaću joj vjerna. A dušebrižnicima poručujem da ću dobiti i zlatnu bistu, pa ću je postaviti u svom muzeju koji ću ja napraviti kao neku bosansku sobu gdje ću izložiti sve ono vrijedno što me pratilo tokom karijere.
Muzika je samo vaš hobi ili…?
– Muzika je i profesija i hobi. Imam svoj svakodnevni posao, bavim se zubnom protetikom. Moja kćerka je moj veliki uspjeh, ona je doktor stomatologije i moja najveća promocija i najveći uspjeh. Jer, u današnje vrijeme izvesti dijete na pravi put, čisto, normalno, netaknuto je, bar za mene, ogroman uspjeh, a meni je to, hvala dragom Bogu, pošlo za rukom.
Da li je Bahrijino srce zauzeto? Je li u pitanju neka tajna ljubav koju krijete od medija?
– Moram biti iskrena. Nije nikakva tajna ljubav u pitanju. Ne obazirem se ja puno na te sve udvarače a ima i onih veoma ozbiljnih koji mi nude čak i brak. Ja se često šalim pa kažem, čekajte ljudi da napravim selekciju, da odaberem pravog mužića za sebe koji će me razumjeti. Imala sam ja itekako finih prilika, da ne kažem tajkuna, koji su imali ozbiljne namjere sa mnom (smijeh).
Uvijek ste dotjerani i vodite računa o svom izgledu, što je za svaku pohvalu.
– Ma, ja sam sebi i frizer i kozmetiča i šofer i menadžer. Može li to biti sve u jednoj osobi? Pa, evo, vidite da može. A kada pored sebe budem imala tajkuna onda ću imati sve i frizera, i šminkera i vozača (smijeh).
