Pjevačica superiornog glasa, specifične interpretacije i imidža, Josipa Lisac, slavljeničku turneju povodom pola vijeka karijere završiće 14. februara koncertom u beogradskom Sava centru, gdje je prošle godine, takođe na Dan zaljubljenih, započela obilježavanje jubileja.
Jedna od najunikatnijih pojava na jugoslovenskoj muzičkoj sceni, čiju su karijeru obilježili hitovi poput “Magla”, “Gdje Dunav ljubi nebo” ili “Danas sam luda”, naglašava da je suvišno bilo šta reći o koncertu, jer publika odlično zna šta da očekuje.
– Davne 1967. televizijska ekipa iz Beograda i ljudi iz “Džuboksa” došli su u Zagreb u potrazi za mladim talentima. Bila sam tada članica grupe “O’Hara”, zapazili su nas, sutradan su nas angažovali i snimali smo emisiju “Koncert za ludi mladi svet”. Ljubav između Beograda i mene živi i danas. Veoma sam sretna što ćemo se ponovo vidjeti, brzo je prošlo vrijeme od prošlog koncerta. Publiku i mene vezuje obostrano poštovanje. Živimo, pa kako nas život nosi – kaže za “Novosti” Josipa Lisac.
Pjevačica otkriva i kako je tekao njen životni put.
– Ništa nije lako, nije lako uspjeti i sebe nametnuti. Jesam bila posebna i drugačija, htjela sam da nađem svoj put i izraz, i on bio je drugačiji, van uhodanog smjera. To je automatski teže, jer postoje ljudi koji su protiv onog što radite i oni koji su za to. Shvatila sam da mnogi to razumiju i žele, kako je vrijeme prolazilo, čini mi se da je više bilo onih koji su bili za ono što sam radila. Važno je da sve u životu ima smisao i razlog. Razmišljam o tome šta bih dalje radila, onako po svome, sanjarim. U Beogradu ću proslaviti 68. rođendan, u duhovnom smislu sam ostala ista, sve je super, lagano ide. Ne mijenjam se, mada se mnogo toga promijenilo, suština je da budeš to što jesi, da radiš to u šta vjeruješ, temeljno, nikom da ne podilaziš i neko će to shvatiti. Mogla sam da budem talentovana i darovita, ali da to ljudi nisu prepoznali i zavoljeli, ne bi bilo ničega – iskrena je Josipa, koja je bila poznata i po velikoj ljubavi koju je imala sa svojim pokojnim suprugom Karlom Metikošom, koji je i komponovao njene najveće hitove.
– Toliko je to divno i veliko! Kako su, recimo, ljudi vezani za pjesmu “O jednoj mladosti” sa mog prvog albuma “Dnevnik jedne ljubavi” iz 1973. Karlo je kao muzičar toliko toga znao i vješto prenio meni i ljudima. To je veliki dar koji je nosio u sebi i poklonio svima nama. U međuvremenu se stvorila i ljubav, dijelili smo život, zajedno smo sanjali, smijali se i putovali. Mi smo kao jedno, najveći prjatelji, on je bio ja, a ja sam bila on! To se zove ljubav koja živi. To se ne može opisati- kaže pjevačica, koja priznaje i šta za nju znači “pola vijeka na sceni”:
– Nisam slavila ni 30, ni 40 godina karijere. Trebalo bi da budem sretna i zahvalna što sam uspjela i nisam padala. Uvijek sam se bojala euforija, prevelikih komplimenata i čestitki. S druge strane, nisu mi se svidjele kritike jer nisu bile mjerodavne. Shvatila sam da bih najbolje trebalo da znam da li je nešto bilo odlično, za čestitke i komplimente, ili nije bilo dobro i zaslužuje kritiku. Morate imati odnos prema sebi, toga se držim i danas. Stalno imam nešto sebi da prigovorim i u pravu sam! To što sam imala stav o sebi mi je pomoglo svih ovih 50 godina. Samo ja znam šta bi trebalo da uradim, ko sam, šta sam i šta mogu. Ne priznajem nikave zvijezde, glamure i dive, ja sam osoba koja radi i ima odgovornost. Izađem na scenu, tu su ljudi, aplauzi, iza toga je potrebno mnogo raditi, razmišljati i tresti se, ne od treme, već od odgovornosti da pružiš najbolje.
.