Nakon niza zvijezda i zvjezdica koji odustaju od intervjua zbog razmazanog karmina ili jednostavno jer su ustali na lijevu nogu, razgovor sa Sašom Matićem dođe kao pravo osvježenje. A vodili smo ga na 31 spratu u elitnom restoranu Avazovog tornja. Narodni pjevač i nakon godina na estradi svoju publiku stavlja na prvo mjesto, a za sarajevsku publiku priprema pravu poslasticu koju će im uručiti 27. aprila. Riječ je o njegovom prvom velikom solističkom koncertu kojeg će održati u Skenderiji. I to na svoj 35 rođendan.
– Datum je izabran sasvim slučajno, no to će mi svakako biti najdraži poklon za rođendan – počinje svoju priču za “Express” Saša Matić najavljujući i svoje specijalne goste Jelenu Karleušu, brata Dejana i Adnana Jakupovića. Bio je, kaže nam, protiv toga da Karleuša to objelodani, ali to i liči na nju.
Pola ste Bosanac, a pola Srbijanac…
– Otac mi je rođeni Beograđanin, a mama iz Drvara. Tata je tamo radio na terenu sa jednom beogradskom firmom, upoznao mamu i, eto, desilo se. Moj otac voli više Drvar nego svi Drvarčani zajedno. Toliko voli da je i kuću tamo napravio. On ide najviše, a ja odem jednom godišnje. Ovog ljeta sam planirao odvesti djecu, čisto da vide gdje sam rođen.
Da li vas je to bosansko porijeklo “povuklo” da snimite CD sa sevdalinkama i izvornim pjesmama?
– Pa, moglo bi se reći. Inače, obožavam sevdah i to mi leži. Volim “Staru stazu”, “Što te nema”… Safeta Isovića nisam nikada upoznao jer on je to, po meni, pjevao najbolje na svijetu. Mada ima još odličnih pjevača sevdaha, ali ja sam najviše volio kada je pjeva Šaban Šaulić i to za stolom. On to prelijepo donese. Uživanje ga je slušati. Kada je nečija fešta obavezno sačeka sat ili dva iza ponoći, uzme mirkofon i obavezno drugi mikrofon da meni. Onda sjedne pored mene i tada krene natpjevavanje sve do sedam ujutru. Kada smo se jedne prilike vratili kući u ta doba, žena mi reče: “Pa, jesmo li i ovoga puta morali baš do sedam ujutru ostati!?”
Imali ste, kažu, veliku tremu kada ste prvi put upoznali Šabana.
– Istina. Svirao sam u jednom beogradskom lokalu “Tržnica” sa orkestrom. Sviramo i pjevamo, a ja za klavijaturama. Priđe mi, sjećam se kao da je juče bilo, jedan moj prijatelj i kaže mi da otpjevam “Dva galeba bela” ili “Koliko ti sreće želim” jer je došao Šaban Šaulić. Ma šta kažeš, rekao sam mu jer nisam mogao vjerovati. Pjevača sam natjerao da otpjeva još nekoliko pjesama dok se ja saberem. Nakon što sam otpjevao te pjesme, sjeli smo i tada mi je rekao da je slušao raznorazne pjevače i svi su kao nešto pjevali njegove pjesme, ali nikada nije čuo takav vokal kao moj. To je bilo u trećem razredu srednje škole i sve sam to mami pričao ujutru jer sam došao poprilično kasno. I onda sam je pitao mogu li da legnem, da ne idem na čas koji je počinjao u osam sati ujutro. Kakva škola, idi lezi, rekla mi je tada mama. Šabane, hvala ti što si me tada spasio škole.
Idol vam je i Oliver Dragojević.
– To je čovjek koji je pun muzike, i kompozitor i pjevač. Volim njegovu boju, pogotovo sada u poodmaklim godinama kada se čuje ono malo hrapavo. Njega sam upoznao jedne godine u Rovinju. Čuo je za mene, znao je i pjesmu “Kada ljubav zakasni”, mada nije toliko pristupačan kao ovi istali kada sam ih prvi put upoznao poput Harisa, Šabana, pogotovo Bešlića. Istina, volim Dalmatince jer su vrlo opušteni daj im “bevande, dobre spize, uveče malo izaći i to je to”. No, Oliver ima neku barijeru koju ne može da pređe tek tako.
Sa Harisom ste također sarađivali. Napravio vam je dvije pjesme, pa hoćete li mu uzvratiti istom mjerom?
– On je meni već napravio pjesmu “Hoću da ostarim s tobom” na prvom albumu. A ja sam njemu uradio “Ja bih tebi dao ljubavi sve na svijetu”, pomogao sam mu oko teksta, oko druge strofe. Imam ja tu nekih pjesama koje čuvam za sebe a ko zna, možda ih i dam nekom drugom.
Kako objašnjavate činjenicu da ste u Hrvatskoj jedan od najpopularnijih pjevača?
– Nije bilo vremena da se previše iznenadim. Išlo je sve brzo. Imam jednog prijatelja u Zagrebu koji je držao lokal “Ludnicu” i tada sam tom Pišti došao kao gost na rođendan. Nije bilo nikakvih dogovora da snimamo. Negdje oko 12 sati sam uzeo mikrofon, prepuno je bilo i do ujutru smo ostali. Na kraju mi je Pišta rekao: “Braco koliko je mene ovo zadovoljstvo koštalo”. Nemoj me zezati, rekao sam mu i poslije toga sam u Zagrebu odsvirao nekoliko svadbi. Tako je sve i krenulo. Na mom prvom nastupu u zagrebačkom “Bestu” nisam znao šta me je snašlo. “Cibona” se desila 17. februara i tada je bilo dupke puno. Koju god sam počeo pjesmu pjevati, nisam im ni trebao jer čitava dvorana je pjevala. Drago mi je što sam na svim prostorima dobro prihvaćen. Išao sam od 2001. pa na ovamo kroz cijelu Hrvatsku i Bosnu, odmah poslije rata išao sam i privatno i poslovno autom beogradskih tablica i nikada nisam imao problema.
Amar Jašarspahić Gile u “Zvezdama Granda” pjeva samo vaše pjesme. I to odlično čini. Da li vam je on favorit?
– Jedne prilike sam mu i ja bio u žiriju. Tada je pjevao pjesmu “Oči jedne žene” od Tozovca. On je to otpjevao lijepo, ali kraj koji je trebao malo ispjevati nešto je skratio. Nisam bio baš zadovoljan krajem i ne znam da li sam mu dao sedam ili osam poena. Poslije toga, kada sam ušao na internet, pošto baratam kompjuterom i radim sve na kompjuteru sam, kada sam čuo kako čovjek pjeva ukapirao sam da sam napravio grešku. Ima i neka varijanta, svima je nama nekada dobar dan nekada nije. Gile pjeva ozbiljno dobro.
Smatrate li da pjevajući vaše pjesme, može ugroziti i vašu popularnost u Bosni?
– Ma, ne. Svaka dobra i zdrava konkurencija je dobra. On je mlad dečko i treba da uspije. I ne samo on dosta njih ima koji zaslužuju biti na estradi. Nedavno mi je nešto podbacio i taj momenat nikada neću zaboraviti. Bio sam s ličnim trenerom, vježbali smo kod moje kuće jer imam sve sprave koje su potrebne, radili trbušnjake i slično… Morao sam tada stati jer je Bosanac tada pitao Gileta gdje je Gile, je li uopšte došao. Morao sam se nasmijati tom njegovom komentaru. Dragan je naučio da Gile da svoj maksimum. Od njega su navikli samo najbolje i zato je i bio takav komenatr. Dečko nije bio u elementu, jednostavno nije bila njegova noć. To se isto nekada desi i sa mnom pa me mnogi pitaju, i to pomalo živcira. Pjesmu “Anđeo čuvar” pa i “Ne idi s njim” otpjevao je tako dobro. Imao je neke finese koje ja nisam iskoristio u pjesmi, a vrlo su mu lijepo legle.
Postali ste i stric. Kakav je to osjećaj?
– Kod mene se sve desilo nekako brzo. Meni se prva kćerka rodila devetog septembra, ja sam desetog napravio proslavu do sedam ujutru, a već 11. sam snimao spot od dva popodne pa do pet ujutru. Ništa se nije promijenilo dolaskom djece. Dejan se, čini mi se, dosta dobro snašao jer je dosta revnosniji od mene a i stariji je dobio dijete nego što sam to bio ja, pa mislim da to ima neke veze.
Šta mislite o rijaliti programima poput “Farme” i smatrate li da samo oni kojima je popularnost poljuljana pristaju učestvovati u takvim projektima?
– Da li zbog poljuljane popularnosti ili nečega drugog no svako ima svoje razloge. Ja bih ušao na Farmu”, ali da im odsviram jedno dva sata i dosta, zato što sam ja takav. Jednom sam im i svirao zajedno sa Snežom Đurišić. Tada su mi bila oduzeta oba mobilna telefona i sat mi je skinut s ruke. To mi uzmi i ja nisam svoj. Nema teorije da bih ušao. Stalno sam u nekoj akciji, šta bih ja radio tamo. Mislim da što je veća kriza u narodu, daj što više cirkusa.
Imate apartman na Zlatiboru, no volite more. Zašto ne i neki stančić na Jadranu?
– Na moru imam dosta prijatelja i nikada ljeti nisam na jednom mjestu. Zimi se svi nešto učahurimo. Zovne me danas Petar Grašo u Split, pa me zovne Krušo u Herceg Novi pa raja u Novi Vinodolski, pa na Hvar… Kako da imam apartman na moru, stvarno nema potrebe.
I za kraj. Najljepši odmor za tebe, uz porodicu ili…?
– Ma, kako sitaucija nalaže. Odmor može biti i kućna varijanta, jednostavno ne da ti se nigdje, može biti u okruženju dragih prijatelja koje volim i koji mene vole, e to je pravi odmor. Ja se najbolje odmaram na bazenu gdje plivam u Beogradu i to je moj ritual koji ne dam nikome. Radnim danima bude prazno, tako da ja plivam od 11 pa sve do tri poslije podne. Nema nikoga, plivam, pa naručim kafu, cijeđenu narandžu…Onda odem u saunu i izađem kao nov. Znam da mi tada neće zvoniti telefoni, da me neće niko ništa pitati. Tada uistinu odmorim dušu. Tu je i nastalo dosta toga pa i pjesme za Džinovića. Ne dam da mi iko to naruši, sve možete ali dajte ta dva – tri sata da se odmorim, bilo ko da je u pitanju – porodica, žena djeca, saradnik…
OPŠIRNIJE U ŠAMPANOM IZDANJU
