On važi kao čovjek koji nikada nije imao „dlake na jeziku”, zbog čega ga većina kolega i novinara voli, ali oni koji su mu barem jednom „stali na žulj” znaju da se sa njim nije lako prepirati. Aco Pejović je jedan od rijetkih kojeg karijera nije promijenila, uvijek se rado sjeti svojih izuzetno teških početaka, trnovitog puta i o tome otvoreno i govori. Prije mejsec dana izdao je, kako sam kaže, album svoje karijere, koji najavljuje i veliku turneju po bivšoj Jugoslaviji, u koju je, naravno uvršetno i Sarajevo, grad koji ima posebno mjesto u njegovom srcu.
– Nije fraza ukoliko kažem da je ovo najozbiljniji album u mojoj karijeri. Znam da se muzičari često služe ovom terminologijom, ali vjeruj mi, svaka pjesma je rađena vrlo temeljno i studiozno. Veliku zahvalnost dugujem Braji, koji je uradio većinu pjesama i Dejanu Abadiću u čijem studiju je sve rađeno. Također i Endžiju Mavriću i Peđi Medenici, ali i mom starom saradniku Zlaji Timotiću. Svi zajedno smo napravili ozbiljno dobar album, što je moja publika, vjerujem, odmah prepoznala.
Poznato je da nerado govoriš o porodici u javnosti, a s obzirom na to da si javna ličnost veliko je zanimanje medija za tvoj privatni život. Kako balansiraš između javnosti i privatnosti i gdje je granica?
– Znam da je ljudima interesantno da slušaju priče iz privatnog života javnih ličnosti. Ali, kada bih svakodnevno slikao svoj dom, pričao o svojoj porodici, vodio novinare kod roditelja, objavljivao sve što radim, pa ja nikada ne bih imao privatan život. Sve bi se svelo na posao. Izgubio bih mir koji imam u svojoj porodici. Pored toga, moja djeca imaju prava da rastu bez pritiska javnosti. One ne moraju da trpe teret mog posla i to što sam javna ličnost. Upravo zbog toga sam postavio jasnu granicu. Ovo je moj posao, ovo je moj privatan život.
Izjavio si da kada si ti bio dijete da je majka bila zadužena za sitne batine, dok te otac istukao svega dva puta ali da si to, itekako, zapamtio. Koje vaspitne metode ti koristiš s obzirom na to da si otac tri kćerke?
– Za razliku od moje supruge, koja je puna strpljenja, ja, priznajem, nemam toliko takta. Umijem, itekako, da podviknem, ali pošto imam tri kćerke, a opšte je poznato koliko su očevi slabi na svoje mezimice, ne mogu baš uvijek da im odolim. Koliko god da sam ljut na njih, kadami se nasmiju ili me zagrle, sve pada u vodu. A još strašnije od toga je to što će one ovo pročitati i tek tada neću imati mira!
Ko je popustljiviji prema djeci, ti ili supruga Biljana?
– Zbog prirode posla sam često van kuće, tako da su moje djevojčice upućene na Biljanu, koja ima puno strpljenja i takta za njih. Ja sam temperamentan, pa umijem da planem za tili čas. Ali kako brzo planem, još brže i izgorim, pa me obrlate za sekund.
Koja od tri kćerke najviše liči na tebe?
– Koliko bih ja volio da ti sada kažem sve tri! Ali nije tako, naravno. Sve tri su mješavina Biljane i mene. A sada su i u fazi rasta, pa se i njihov fizički izgled, ali i temperament mijenjaju. Ono što me posebno raduje je to što su sve tri blage naravi i što rastu u dobre i poštene ljude, na čemu Biljana i ja naročito insistiramo.
Koja ima najviše dara za muziku?
– Marija, srednja kćerka je nevjerovatno talentovana. U školi Aleksandre Radović na prvom javnom času proglašena je najboljom, zbog čega je dobila besplatan semestar. Zaista pjeva savršeno. Najmlađa Iva je nevjerovatan sluhista. I ona pjeva sjajno. Nedavno je u svojoj školi, također, imala svoj prvi javni nastup. Pjevala je na školskoj priredbi i to bez imalo treme ili straha.
Tvoj stav je da pjevački posao nije pravo zanimanje za ženu i da nisi siguran da bi podržao kćerke da se bave tim poslom. Da li si promijenio mišljenje i da li možda neka od njih namjerava da se bavi muzikom?
– Nisam ja to rekao zato što sam zadrt ili nemam savremene stavove. To sam rekao zato što znam koliko je ovaj posao težak. Pogotovo za ženu. Volio bih da sve tri ulažu u svoje obrazovanje, da jednog dana budu uspješne, obrazovane dame, a da im muzika bude hobi. Da u muzici uživaju, a ne da od nje žive.
Kada imaš malo vremena samo za sebe kako ga provodiš?
– Obožavam da vrijeme provodim sa svojim prijateljima. To su obično večere, koje praktikujemo često i do duboko u noć. To me relaksira i opušta, jer za moje prijatelje nisam zvijezda, niti javna ličnost. Za njih sam samo Aco!
Koji tip ljudi izbjegavaš?
– Ne podnosim licemjerne, lažljive i pokvarene osobe. Kada namirišem prljavi karakter, sklanjam se na kilometar od te osobe.
Mnogi „dušebrižnici” su komentarisali kako su ti neke od novih pjesama grčke, te su se „zabrinuli” da te njihovi autori ne tuže…Zapravo ne znaju da si ti jedan od prvih i rijetkih koji je otkupio autorska prava od grčkih kompozitora…
– Tako je, platio sam te pjesme. Mada vidim komentare nekih zlonamernika… Ima milion drugih pjesama koje imaju prepjeve. Na primer „My way” ima toliko obrada i svima se sve dopadaju, a kad kod nas se uradi nešto tako, odmah se pojave negativni komentari. Obje sam te pjesme platio, potpisao sam i kompozitore i tekstopisce i aranžere, kao i ljude koji su kod nas adaptirali pjesme. To tako mora po novom zakonu. Sve je plaćeno i ugovori su regularno potpisani.
Da li sam biraš pjesme?
– Sam biram. Tvrdim da ljudi mogu da pomognu, ali moraš da osjetiš pjesmu. Onako iz duše, jedino onaj ko izvodi pjesmu može da je osjeti na pravi način. Oduvijek je bilo tako da onog momenta kad čujem pjesmu, ja je osjetim i znam da li je to to. Tada odmah zamislim ispred sebe publiku i diskoteke gdje inače nastupam, i onda mi bude jasno da je to prava pjesma za mene.
Šta slušaš privatno?
– Sve i svašta. Od rokenrola, doskora sam u kolima slušao Džonija Rajnharda. Muziku dijelim na dobru i lošu. Završio sam muzičku školu, svirao sam klavir i kontrabas… A u kafani, recimo, pjevam narodnjake. Volim Stinga, Tota, „Led Zeppelin”, nezaboravne „Flojde”. Mada volim da čujem i ovo novo što se pojavilo. Evo na primjer Bijonse…
Privatno se družiš sa Acom Lukasom. Da li ipak postoji konkurencija između vas dvojice?
– Apsolutno ne postoji. On je moj dobar prijatelj. Smatram ga drugom, nisam ga nikad gledao kao konkurenciju. Iako ima zlobnika koji kažu da među nama postoji konkurencije, odgovorno tvrdim da to nije tako. Otvoreno razgovaramo o svemu, pa tako i o poslu, pjesmama…
Da li se često sjetiš trenutaka kada si počinjao?
– Naravno, to nikad ne zaboravljam. Posebno sam zahvalan ocu i majci koji su mi bili najveća podrška i koji su mi na samom početku pomogli. Da nije bilo njih, ne bih bio ovo što jesam. Zahvalan sam i svojoj braći.
Kakvi su ti planovi za budućnost? Imaš li u vidu neki biznis kao i sve tvoje kolege?
– Vidi, ja sam sve već skockao u glavi. Već sad radim na tome da kupim jedna dobar ranč blizu Beograda, recimo na Avali. Tu ću da napravim kućicu i da uzmem dva konja. Tada ću se povući u samoću kao farmer. Tu će biti odlično platno za gledanje filmove, odličan zvuk za muziku…Prijat će mi da se povučem, tako razmišljaju sve moje kolege… Naravno, poslije par godina, kad se odmorim, vjerovatno ću poželjeti da se vratim na scenu, da napravim koncert…
OPŠIRNIJE U ŠTAMPANOM IZDANJU
