Hoće li i ovaj intervju biti nafakali, kako reče Enes Begović, baš kao što je slučaj sa ranijim koje smo objavili… brzo ćemo saznati. Jer, kako reče ovaj poznati Visočak, svaki put kada bismo objavili „nešto veliko o njemu”, to bi se itekako odrazilo na njegov posao.
– Ne trebaš ovo doživljavati narcisoidno, ali poslije svakog ovakog velikog intervjua u „Expressu”, desilo mi se nešto veliko. Radili smo intervju, a poslijen toga bio je moj solistički koncert. Prije toga opet naš razgovor, pa ja odem u Ameriku i napravim najveći koncert u toj zemlji pred nekoliko hiljada ljudi. Evo dok razgovaramo, zvao me menadžer Semir Delalić i obavijestio me da su tri moja nastupa u Austriji već rasprodata, pa koncerti u Švicarskoj sa Elvirom Rahić… Znači vaš magazin mi je uvijek bio nafakali – kaže na početku popularni pjevač.
Enes je Visočak i taj grad će uvijek imati posebno mjesto u njegovom srcu jer za njega ga veže lijepo djetinjstvo, rana mladost. Sarajevo je zauzelo drugi dio njegovog srca jer je to grad u kojem je počeo svoje srednjoškolsko obrazovanje, napravio prve korake u karijeri, igradio svoje ime, oženio se, osnova porodicu, dobio unučad… I tu namjerava ostati.
– Moj život je počeo u Nedžarićima, kod mog amidže. To je bila prva adresa na kojoj sam se prijavio u Sarajevu. Tada sam bio četvrti razred Gimnazije. S obzirom na to da sam veći dio života proveo u Sarajevu, brzo sam se na sve navikao. Kad god poželim svoj grad brzo sam u njemu jer je geografski jako blizu. Svoje djetinjstvo nikada ne mogu zaboraviti pa zbog toga Visoko ima posebno mjesto u mom životu. Sarajevo je grad za koji sam se opredjelio za život i u kojem namjeravam završiti svoj život – počinje Enes svoju priču.
Voliš li da te nazivaju Visočakom ili Sarajlijom?
– Zovu me i ovako i onako… Imponuje mi što me ljudi poistovjećuju sa ta dva grada. Bitno je biti i ostati čovjek, a najmanje važno ko je i odakle potiče.
Do sada si snimio 16 albuma, oko 200 pjesama. Koja je tebi posebno draga?
– Svi me pitaju da li je to „Bosanac”? Ali nije. Ta pjesma je najkomercijalnija. Istina dosta ljudi me je baš po toj pjesmi prepoznavalo. Činjenica da je ploča na kojoj je ta pjesma objavljena bila najtiražnija govori i o uspjehu te numere. Ljudi koji žive u inozemstvu proglasili su je himnom dijaspore. Tu pjesmu pjevaju djeca, pa i stariji ljudi.
Dosta tvojih kolega dobijalo je pozamašne bakšiše svaki put kada bi otpjevali baš tu pjesmu.
– Prva pjesma na kojoj su najviše novca zaradili, bila je „Siroče”. To je prvi moj tiraž od 100.000 primjeraka i tu su pjesmu mnogi izvođači vezali za sebe. Mujo Isanović, moj veliki prijatelj, najviše je para uzeo na toj pjesmi. On je na nekim privatnim zabavama bio zadužen za tu pjesmu jer je uvijek odlično otpjeva, na svoj, poseban način. Drago mi je da su moje pjesme zavoljele mnoge moje kolege.
Internet je učinio svoje pa danas nema profita od prodaje CD-a što prije nije bio slučaj.
– Svi napadaju diskografske kuće, ali ja ih moram braniti iako će me zbog ovog mnoge kolege kritikovati. Sada kada pjevač ima tiraž od 50.000 primjeraka to je mega uspjeh. Mislim da ćenmo u ubudućnosti, budemo li trezveno razmišljali, moći živjeti i od interneta, ako se nekada svaki lajk ili klik kako kažu, počne naplaćivati.
Puno nastupaš po dijapori, a zanimljivo je da si trebao pjevati i u Dubaiju ali je taj koncert otkazan u posljednji čas. Zbog čega?
– Organizator koji je pripremao taj koncert morao ga je otkazati za iduću godinu jer su sada u tom dijelu zemlje previsoke temperature i malo ljudi se odlučuje za ulazak u neke hale. Ali, naredne godine ću sigurno i tamo održati koncert.
Privatni život si uvijek držao po strani, nisi želio porodicu izlagati težini slave. Kako si uspijevao u tome s obzirom da je puno radoznalih očiju, a i zidovi nekada mogu progovoriti?!
– Priznajem da sam ja malo konzervativniji pjevač u odnosu na druge. Takav sam i ne mijenjam se. Mislim da moja porodica ne treba nikome biti zanimljiva u javnom svijetu. Ipak je treba čuvati. Ne volim pričati o privatnom životu. Moji najbliži nemaju veze sa onim što ja radim na bini, onda kada sam pjevač a ne nečiji sin, suprug, otac, dedo…
Kako su se tvoji najbliži nosili sa tvojom slavom sve ove godine?
– Uvijek sam imao podršku svoje porodice i tako mi je bilo lakše raditi. Nikada mi ništa nisu osporavali. Nastojao sam svaki put uzvratiti ljubav koju su mi drugi darivali.
A, kako se tvoja supruga Azemina „nosila” sa svim tvojim obožavateljkama koje te na nastupima grle, ljube…
– Kada nema ljubomore, onda nema ljubavi! Azemina je moj posao shvatila kao neki drugi, „obični” i nikada nije pravila famu oko toga. Sasvim normalno je podnosila sve situacije koje se vežu za posao kojim se ja bavim. Najvažnije je biti i ostati normalan i onda i porodica na to gleda kako treba.
Na vama – pjevačima je „zvono”. Slovite za preljubnike. Pa i tebe je bilo u takvim pričama. Kako s takvim glasinama izaći na kraj?
– Ne pokušavam se ni boriti s tim! Svako ima pravo na svoje mišljenje. Neka priča ko šta hoće. Istinu znam ja i onaj ko treba da zna. Ni na koga se ne ljutim. Neka priča ko šta hoće.
U vrijeme kada si ti počinjao pjevati droga nije bila kao danas toliko prisutna na estradi. Jesi li se ikada ti prepustio tom užitku?
– Nisam nikada! Kroz svoj dosadašnji estradni vijek uvijek sam mlađe upozoravao da se ne upuštaju u taj svijet. Nažalost, danas ima svega. Ljudi više ne prezaju ni od čega. Ne kažem da sam bezgrešan… Nepogriješivi ne postoje. Svi mi imamo neke poroke: cigarete, alkohol, kocka… Ali taj „luksuz” – drogu nikada sebi nisam ni pomislio priuštiti. Nisam ja tip koji može u tome uživati i time se „osvježiti”.
Koji je onda tvoj porok? Povremeno popiješ nešto ljuto, zapališ cigaretu…?
– Da, od tebe sam maloprije uzeo jednu cigaretu, onako nekada zapalim (smijeh). Ne znam ni pušiti, pušem, foliram (smijeh). Popijem nekada čašu vina kada mi je lijepo… Mislim da to nije porok.
Iako sa nekim kolegama ne komuniciraš, nikada ne potenciraš tu temu.
– Ne vidim razlog zašto o tome da pričam i nastojim neke nesporazume brzo riješiti. Nikome ne mislim zlo. Meni su mnogi radili zlo i danas to rade. Ne kažem da sam svetac, ali nisam jedan od onih koji drugima voli kopati „jamu”.
S kim voliš privatno sjesti, popiti čašicu pića…?
– Veliki je krug ljudi s kojima se družim. Ima tu ljudi koji i nisu sa estrade. Od kolega često zasjednem sa svojim Nihadom, Nedinom, Mujom Isanovićem, Kemom Hasićem… Neka mi ne zamjere oni koje nisam spomenuo.
Imaš li vremena za ljetovanje, zimovanje?
– Godišnje izdvojim dva mjeseca kada sam sa svojim najbližim. Ljeti sam u Neumu. Dole mi je najljepše u mojoj kući. Zimi sam na Bjelašnici, Vlašiću… Tamo se najljepše osjećam. To su trenutci koje provodim sa porodicom, rodbinom, mojim unucima Omarom i Lajlom…
Prepoznaju li te unučad na televiziji?
– Svakako. Kada me vide odmah pjevaju: „Epa je, epa je” („Lijepa je” op.a.).
OPŠIRNIJE U ŠTAMPANOM IZDANJU
