–Sjećam se kako u jednom trenutku više nisam mogao otvoriti vrata tavana na kojem sam čuvao pisma obožavatelja koja su dolazila svaki dan. Toliko ih je bilo da nisam imao kuda s njima, dolazilo ih je na stotine hiljada. Isprva sam odgovarao na njih, ali onda više nisam mogao. Nažalost, morao sam zamoliti poštu u Sarajevu da mi više ne šalju ta pisma, priča danas Loša.
Sjeća se i kad su 1985. godine izdali prvi album, “Soldatski bal”, pa su imali turneju po bivšoj Jugoslaviji na kojoj su samo – potpisivali ploče.
–Bili smo u Nami, na trgu u Zagrebu, i sjećam se da su se odjednom stvorili policajci na konjima. Hiljade ljudi pokušavalo je ući u Namu pa su doveli kordon od 30-ak policajaca da ih pokušaju obuzdati. Prostor je bio prepun, više niko nije stao unutra, a oni se nisu snašli i nisu uspjeli smiriti nekoliko hiljada ljudi koji su čekali vani. Ljudi su samo nahrupili unutra, a ja nikad neću zaboraviti tihi zvuk pucanja stakla izloga po dijagonali. Srećom, staklo se nije raspuknulo, imali smo sreće, kaže Lošić.
Uzbuđen je prije zagrebačkog koncerta i već ima tremu, ali to je za njega i cijeli bend, kaže, normalno.
–Svi imamo strašnu temu i nikako se nismo naučili biti javne osobe. To je veliki problem Plavog orkestra. Jedan od mojih prijatelja stalno mi govori da smo mi prenormalni za ovaj biznis koji smo odabrali i da moramo malo i glumiti. Vidim po našim obožavaocia danas, ljudi se razočaraju kad shvate da smo jedni od njih. Nakon koncerata bude red za slikanje selfieja, onda ulaze unutra i tresu se, ali samo dok ne popričaju s nama. Nakon par rečenica opuste se i izgube interes, dosadni smo im, i onda vrlo brzo izađu. Ma, mislim da ni te selfieje ne objave, kroz smijeh kaže Loša.
