Razgovor sa popularnim krajišnikom Osmanom Hadžićem vodili smo u švicarskom gradu Bazelu u kojem je Osman prvi put nastupao i pjevao prije 27 godina.
Zamolili smo ga da se na samom početku malo osvrne na godinu koja se bliži njenom kraju.
-Zadovoljan sam, mada u životu uvijek može biti bolje. Nalazim se u nekoj životnoj fazi kad sam dovoljno iskusan da shvaćam da je svaki dan božiji poklon, što si zdrav, što je porodica koju imaš sretna, zadovoljna i zdrava. Shvaćam također da je estrada danas prepuna svega i svačega, shvaćam da imam karijeru koja je dugogodišnja i uspješna, da iza sebe imam dosta hitova koji žive među narodom, pa mi tako ništa više i ne treba. Dovoljno radim, imam posla, ne sjedim kod kuće. Naravno da je bilo i boljih vremena, kada se muzika slušala, a ne gledala. Ali, sve to dolazi ili prolazi sa vremenom.
Da li misliš da je danas tvojoj generaciji pjevača mnogo teže zbog ovih danas novih, mlađih i puno agresivnijih pjevača?
-Pa i ja sam bio nekada mlađi, dolazio, došao i pravio konkurenciju starijim pjevačima. Sve je to neka životna priča, koja se okreće, vrti u krug. Ne bi valjalo kada ne bi bilo konkurencije. E, sad da li je ona zdrava ili nezdrava, da li ta konkurencija dolazi sa kvalitetom pjesme i glasa ili nečim drugim, o tome bi se već moglo diskutovati. Ja sam stvarao karijeru u nekom drugom vremenu. Sjećam se da sam sa samo jednim pojavljivanjem u emisiji „Folk filigran“ na TV Sarajevo, a koja je išla četvrtkom u bh. programskoj šemi, već u ponedjeljak imao naručenih 10 hiljada gramofonskih ploča. Danas je to prosto nemoguće, ostvariti takvu prodaju i jedan takav tiraž. Ja zaista protiv mlađih kolega nemam ništa, svi oni vrijede na neki način i svako ima svoju publiku“.
Imaš neku neostvarenu želju u karijeri?
-Imam, a to je da imam jedan dobar veliki koncert u velikoj dvorani. Počeo sam to da radim svojevremeno, odradio pola BiH i stao. E, to bi volio opet da nastavim. Ja sam u suštini veoma skroman i zadovoljan čovjek, a spreman sam uvijek pomoći mladim i talentiranim pjevačima. Eto, po pitanju želje, volio bih nekog mladog i izuzetno talentiranog pjevača da uvedem u svijet estrade, baš onako jaranski i prijateljski.
Da li i danas moraš da ulažeš u karijeru, kao i na početku?
-U karijeru se mora uvijek ulagati. Ja imam dovoljno i pjesama i hitova, da ne moram ulagati kao u zadnjih 15 godina. Meni je danas dovoljno da godišnje objavim tri do četiri nove pjesme, a evo nakon skoro pet godina da objavim i kompletan album, što ću učiniti u 2018. godini.
Da li si zadovoljan onim za što su ti se djeca odlučila u životu?
-Jesam, a najbitnije je da nisu krenuli mojim putem, da nisu odlučili biti dio estrade. Ovo sve do sada je u redu. Stariji sin je završio Sportsku akademiju, upisao je i školu za fizioterapeuta, mlađi sin je završio dvije godine Gimnazije, potpisao je ugovor za fudbalski tim Karlsruhe, a trener mu je moj dobar prijatelj Zlatan Bajramović. Dao je sebi još pola godine fore da vidi da li to može da podigne na još veći nivo. A ako ne uspije, ići će dalje u školu. Moja kćerka je završila Ekonomski fakultet, a prije par dana je i magistrirala.
Kakav je odnos, odnosno kontakt između tvoja dva sina iz braka sa tvojom suprugom, i kćerkom koju nisi dobio u braku, a koja živi sa svojom majkom u Berlinu?
-Odličan. Njih troje komuniciraju svaki dan. Redovno se čuju, veoma često i vide. Zbog toga sam jako srećan i ponosan na njih svo troje.
Kako si uspio sačuvati reputaciju “zlatnog dečka estrade“?
–Bez ogovaranja, tračeva i poštovanja drugih kolega. Ja sam od samog početka čvrsto na zemlji. Na bini sam možda zvijezda i pjevač i to što jesam. A, kada sam van bine, ja volim da se družim sa ljudima, da pričamo, da budem jednostavno Osman Hadžić, bez foliranja i nekog ustezanja. Poštujem sve kolege, ne želim da bilo koga tračam, a i ne krećem se u tim krugovima gdje se drugi ogovaraju. Naravno čujem ja takve priče,ali ne ulazim u diskusije i zaista me ne interesuje“.
Jedan si od rijetkih koji ima duet sa Dinom Merlinom,a radi se o pjesmi „Pustite me“?
-Kada je u BiH bio rat i kada je Dino izašao iz Sarajeva ja sam njemu bio predpjevač na nastupima širom Evrope. Nije bila namjera da ta pjesma bude duetska. On je pored te pjesme napisao za mene još jednu „Ja joj trijezan prići ne smijem“. Kada sam u studiju snimao pjesmu, on je onda ušao i rekao ton mjestoru, drugu strofu i refren ostavi, to ću ja snimiti. On je meni u stvari poklonio te dvije pjesme. To je za mene kao da sam dobio sedmicu na lotu, kako tada, tako i danas i zauvijek. Jako sam mu zahvalan, a u te dvije godine rada sa njim mnogo sam naučio od njega. Naš odnos i danas je jako dobar, imamo dobru komunikaciju.
Nešto o starletama?
-Ne obraćam pažnju na to. Nevažne su i nebitne u mom životu.
Nove pjesme?
-Jednu sam uradio u Solunu sa njihovim tamošnjim jako popularnim kompozitorom Lazarusom. To je jedna lijepa balada, za koju je Braja napisao tekst. Bila mi je potrebna jedna nova energija i novi ljudi.
Da li zamjeraš nešto sebi u životu?
-Pitanje ti je jako dobro. Imao sam sreću da imam dosta dobre pjesme i hitove, a posebno u vrijeme pjesme „Ti mene ne voliš“, Titanik“…, ali i ne sreću da nisam baš tada i u to vrijeme uspio da napravim solistički koncert u Zetri ili Skenderiji. Jednostavno sa pojedinim menadžerima nisam mogao pronaći zajedničku saradnju da uradimo te velike stvari. Nisam mogao naći nekog novog, mladog i punog energije da se preda tom izazovu, a ovi stariji i iskusniji, gledali su vjerovatno da zarade više od mene, ili da ja uložim sve što imam, a oni ništa. Tada sam imao i najbolji bend koji je bio najbolji i u bivšoj Jugoslaviji. Sad pripremam jedan veliki projekat i nadam se da ću uspjeti u toj mojoj velikoj želji. U stvari mnogo sam vjerovao ljudima, nekim menadžerima sam htio pomoći na njihovim počecima, pa su me vodili na mjesta gdje sam gubio vlastitu reputaciju.
