Pjevač emotivno priča o mirisu praznika iz djetinjstva koje je proveo u Mostaru, zašto mu kako stari zdravlje sve više znači i otkriva kada će objaviti pjesmu o momentu kada je napustio ognjište zbog rata, a na čije stihove će mnogi plakati.
Željko, kako ćete provesti preznike i da li vam je žao što je vaš posao takav da ne možete uvijek da budete u okrilju porodice?
– Potrudiću se da zabavim i uveselim kako sebe tako i, nadam se, brojnu publiku koja bude došla na trgove u Beogradu i Brčkom, gdje sviramo. Radujem se tome i ovih dana se vrijedno pripremam zajedno sa mojim bendom za nastupe koji slijede. Imamo novi abum pa ćemo svirati i nekoliko potpuno novih pjesama premijerno. Vjerujem da će i moja porodica biti tu, prije svega u Beogradu tako da ćemo na neki način zajedno uživati.
Kakva su vaša sjećanja iz djetinjstva kada su praznici u pitanju?
– Bajkovita… puna konfeta, ukrašenih izloga, jela i slatkiša koja je moja majka iznosila na sto samo u posebnim prilikama, a Nova godina je bila jedna od takvih. Ponekad, zavisno od našeg dobrog vladanja i dobre volje roditelja, ukrašavali smo jelku, ali onu pravu, čiji je busen danima širio miris po dnevnoj sobi. Nažalost, u Mostaru snijeg rijetko pada, ali je bilo dovoljno da sjeverac zamiriše na njega pa da u mojoj mašti zaigraju likovi i slike sa novogodišnjih čestitki koje smo slali i primali od naših najbližih. Te čestitke su kasnije ukrašavale vitrinu skoro do proljeća.
Čitali smo da u svemu ugađate unucima. Da li ste im ispunili novogodišnje želje?
– Osluškujem njihove želje i stalo mi je da ih obradujem, ali i nagradim na neki način. Drago mi je što su sve troje skromna djeca i znaju da se raduju poklonima. Iako više ne vjeruju u Djeda Mraza, njihov djeda će se potruditi da im ostvari poneku želju i ostavi ispod jelke.
Imate li vi neostvarene želje i koje su to?
– Moram priznati da sam većinu svojih želja ostvario, a neke sam u međuvremenu prestao da želim. Nove se svakodnevno rađaju, a kako čovjek stari shvata da je zdravlje najdragocjenije, pa i moje želje ide u tom pravcu.
Promijenili ste potpuno imidž u 2017. godini. Kakve su reakcije žena koje su vaši najvjerniji obožavaoci?
– Nekima se sviđa, a nekima ne. Ovi kojima se ne sviđa kažu da sada izgledam znatno starije. Znate kako to ide sa ukusima… Htio sam da sa novim albumom napravim i jednu promjenu u vizuelnom identitetu pa sam uz pomoć nekih prijatelja došao do ovoga što, kako kažu, liči na Vajferta, Sandersa, Mraza… Mislim da sam postigao cilj, a to je da sam zaintrigirao ljude. Znate, to je vrlo važno u ovom poslu. Mislim da moda danas dozvoljava sve, a na tebi je da izabereš odjelo u kojem se dobro osjećaš.
Sa suprugom Majom slavite ove godine 40 godina braka. Ima li recepta za očuvanje braka, naročito što ste dio estrade, a tu je teško sačuvati porodicu?
– Godinama unazad često mi upućuju takvo pitanje, prije svega novinari. Pokušavam da odgovorim, a u stvari uvijek ostanem nedorečen jer mislim da taj univerzalni, čarobni recept koji dvoje vjenčanih drži u srećnoj vezi dugi niz godina ne postoji. Ono u šta sam siguran je da je ljubav neophodna jer samo uz nju sve ima pravi smisao. Maja i ja smo bili jako mladi, ali i odvažni da se upustimo u takvu jednu avanturu zvanu brak. Ludom i zaljubljenom toga ne manjka! Tada smo kao i danas slušali šta nam srce govori i eto izgleda da nas je taj kompas dobro usmjeravao. Srećni smo još uvijek zajedno. Karijera je došla u prilično zrelim godinama, tako da je među nama povjerenje već tada bilo neupitno. Ona je uz to uvijek imala razumijevanja za moju profesiju i znala se nositi s tim.
Ove godine Sergej Ćetković je zakazao koncert za Osmi mart, mnogi kažu da je vaš nasljednik. Šta vi mislite o tome?
– Sergej je moj prijatelj i kolega čiji rad cijenim, a to sam pokazao na početku njegove karijere, kada je bio drag gost na nekim mojim velikim koncertima. On je dobar primjer muzičara koji je istrajao u svom pogledu na muziku i njegova popularnost je zaslužena. A što se tiče koncerta, moja promotivna turneja novog albuma “Mila” kreće upravo iz Beogradske arene u martu 2018.
Kako ste sada sa zdravljem, da li ste promijenili način života zbog bolesti?
Možda sam malo usporio jer sam shvatio da više nemam 30 ili 40 i neku godinu. Nekada sam bio i vozač i pjevač, multipraktik jednom riječju, a sada više vodim računa o tome da poslije napornih gostovanja priuštim sebi i malo odmora. Zabrinuo bih se kada me u ovim mojim godinama ništa ne bi boljelo. Mogu reći da sam još dobro prošao. Male probleme sa štitnom žlijezdom rješavam svakodnevnim konzumiranjem jedne tablete od 120 mg i to je zasad sve kako treba.
Vaša životna priča nije nimalo laka, ali je izuzetno poučna. Iz sigurnog života u Mostaru otišli ste u izbjeglištvo, izgubili ste sve što ste imali. Kako danas gledate na taj period, koje su vam najbolnije uspomene?
– To je daleko iza mene, pa i ta bol. Braja mi je poklonio pjesmu koju nisam snimio, ali je ponekad zasviram sa sebe i podsjeti me na to ružno vrijeme, a stihovi glase „’92, vozovi kasne, ljudi kao laste odlaze, da se ne vrate…”. Moja sudbina je samo jedna u moru nesreća koje je donio rat devedesetih. Ja sam neko kome se sreća osmjehnula ili sam je zasluženo ugrabio i zahvalan sam na tome.
Kažu da sada sa bradom podsjećate na Djeda Mraza. Da to zaista jeste, kome biste najprije ispunili želje?
– Onima kojima je najpotrebnije, a takvih je nažalost mnogo. Drago mi je da barem podsjećam na tog dekicu. ”Želim vam da vas ne boli ono što vas je boljelo, a da vas voli ono što vas nije voljelo”, rekao bi Duško Radović. Uživajte u nadolazećim praznicima i budite mi srećni, veseli i raspjevani!, rekao je Željko za Puls.