Za svojih trideset godina karijere Nihad Alibegović je ostvario svoje snove. Uspio je, prvenstveno, dobrim pjesmama zaposjesti dušu armije svojih obožavatelja. A on ni danas, iako izgrađeno ime i prezime u muzici, ništa ne prepušta slučaju. Odgovoran je kako prema sebi, tako i prema pjesmama ali i prema medijima. U ovom vremenu invazije svakakvih, kako reče, pjesmica Nihad je ostao i opstao zahvaljujući svom kvalitetu i vrhunskom glasu na kojem bi mu mnogi pozavidjeli.
Imam viziju
A koliko mu je publika bitna govori podatak da svako malo „izbaci“ po neki singl. Tako je nedavno objavio maksi singl „Dosta mi je laganja“ i „Presudi mi ti“.
–Nikada stilski nisam imao iste pjesme, takav je slučaj i ovaj put. „Tebe nema“, „Uvele su ruže“, „Ti i ja svijeta dva“, „Burma“, „Zelena“ ni jedna ne liči jedna na drugu. „Dosta mi je laganja“ prolazi odlično, iako je samo mjesec dana u eteru. Numeru je radio moj stari saradnik Mića Nikolić, genije kako ga ja imam običaj nazvati. U svemu tome mu je pomogao i sin Saša kojeg znam još kao dječačića, tako da je i on jedan dio posla preuzeo na sebe. Ujedinili su se, imaju odličan studio, ekipu i prednjače na ovim prostorima sa pjesmama jer cijela regija uzima od njih pjesme.
Vrijedi li dati pozamašne novce za pjesmu, recimo Miće Nikolića? Isplati li se to na kraju ili se plaća samo ime?
– Treba sabrati dva i dva i uvijek ima nešto dobro. Imam izreku kojom se vodi a ta je da uvijek moraš imati nadu, vjerovati u sebe. Može da se desi fula, ali nikako ne možeš dole jer ljudi, poput Nikolića, ne rade takve pjesme. Kao pjevač sam se trudio da izgradim status i rejting među ljudima. Moj karakter mi ne dozvoljava da snimim neku glupost. Može se to publici dopasti ili ne, ali kad imaš armiju obožavatelja uvijek će biti neka za njihovu dušu. Zato sam sada i snimio dvije pjesme jer sam već odavno savladao psihologiju ljudi i znam šta im paše.
Opet se Grand potpisuje ispod ovog CD-a. Koliko je tako jaka produkcija bitna za promociju pjesama?
–Sa Grandom imam vrlo dobru saradnju koja traje godinama. Bez jake produkcije uistinu ne možeš ništa. Moram pohvaliti i Hayat koji su mi uradili spot za pjesmu „Donesi divlje mirise“. E to je jedna zdrava i pozitivna konkurencija. Kada pazimo jedni drugi lakše je svima. Dugujem naravno i Hayatu veliku zahvalnost. Što se tiče izdavanja to se kod mene završi začas. Naravno, nema Popović vremena baš da se oko tih detalja brine. Zato je tu direktor produkcije Goran Šljivić. Popovića znam još iz 80-tih godina kada sam pjevao po kafanama on je dolazio da me sluša. I kada sam se prvi put pojavio u Grandu samo mi je rekao: „Ovo je tvoja kuća!“ To su takvi lijepi potezi i takvi ljudi te na prvu pridobiju sa ljubaznošću. Nema nikakve rezervacije, dok mi neko pođe okolišati ja znam da to nije to.
Za Vas je rahmetli Safet Isović govorio da ste neko kome nema premca u sevdahu, no ništa ozbiljnije niste uradili po tom pitanju. Zašto, nije komercijalno ili…?
–Za tu priču sam uvijek ali za pravi projekat. Imam svoju viziju kako bi to uradio, ali ne želim otkrivati da mi neko ne ukrade ideju (smijeh). Obratio bih se i Ministarstvu za kulturu u kojem smislu bi taj projekat ponudio publici kako ne bih otišao od autentičnosti. U zadnje vrijeme previše se mjenjaju aranžmani pa pobjegnu od suštine a ja to ne volim.
Je li to onda znači da Vam se ne sviđa ovo što radi Božo Vrećo, Damir Imamović, Divanhana…?
–Ne, sve je to lijepo i pozitivno je što se produžuje vijek sevdalinci. Oni to rade lijepo na svoj način, ali ja nikada ne bih. Zna se kako pjesma ide, kako su note zapisane pa joj samo treba dati dušu. Meni je pjesma sredstvo kako da se približim ljudima i zato i imam mnogo publike. Što se tiče albuma želio bih jedan CD sa 12 do 15 pjesama, bila bi promocija koju bi pratio koncert te vrste muzike.
Ne pjevate po Sarajevu. Zar nije došlo vrijeme nekog ozbiljnijeg koncerta u šeheru?
–Poodavno je bilo vrijeme međutim ne želim to pod svaku cijenu. Ta kompletna organizacija treba biti na nivou, međutim naša scena i ljudi koji to rade nas zanemaruju a to je jedan veliki minus. Da se razmijemo, nemam ništa protiv da neko iz Tanzanije dođe i pjeva, ali i naša scena je dovoljno jaka, imamo izuzetnih pjevača da možemo mnogo toga ponuditi publici. Naši ljudi iz organizacije, očito, ne vjeruju u nas i sumnjaju kao da mi to ne znamo. Probaj pa ćeš vidjeti. Želio bih da to nešto bude tradicija, ma ja bih živio za taj dan. Znam da je vrlo teško doći i do pravog sponzora no ima i BiH svoje brendove. Sve se može samo kada se hoće.
Mravi uz mene
No, svakako Vas žele u Hrvatskoj gdje ste jedan od omiljenih pjevača kod omladine. Ali, trebali ste pjevati nadomak Varaždina pa se to na kraju izjalovilo.
–Zvali su me iz Kalnik momci iz Udruge mladih kuhara. Izrazili su želju da im ja pjevam jer znaju dosta mojih pjesama. Pa, moj kolega Duško Kuliš koji živi u Splitu zna me nazvati i reći da sam mu dosadio i ja pjesma „Zelena“ jer njegov sin u kući sluša samo tu pjesmu. Razlog odgađanja koncerta je bio taj da je dosta njih zvalo organizatore pa im prijetili što mene dovode jer sam ja ne musliman, kako mi rekoše, nego muslimančina. Oni su sa žaljenjem odgodili tu priču za neka bolja vremena jer nisu željeli dovoditi mene u neku opasnu situaciju. Žao mi je bilo, želio sam da vidim te ljede da im kažem ko sam, običan normalan čovjek koji živi normalnim životom. Ne bih ovo poistovjećivao sa svim jer sam pjevao i u Lisinskom, Rijeci, Puli, Otočcu, Dubrovniku… Ima svakakvih majmuna, ima budala i evo čime se služe. Ne mogu reći da mi nije bilo krivo, ali šta je tu je.
Svako malo idete za Ameriku pa čak odete i na dva vikenda. Je li to znači da Vam se dobro isplati otići tako kratko a prevaliti tako dug put?
–Idem sa radnom vizom kao pjevač i ona važi od osam do deset mjeseci. Nedavno sam bio svega deset dana, meni je to kao da idem u Brezu ili Ilijaš. Navikao sam godinama, volim putovati. Meni kada duže ostajem pođu mravi uz mene, poželim kuću. Mjesec dana je i previše za mene. Gdje god dođem ljudi me paze, bude mi kao bubreg u loju. Sve je lijepo ali nedostaje kuća, čaršija, termini lopte, raja…
Pa ta lopta i održava Vas tako vitalnim. I dalje mladoliko izgledate.
Mlad sam
–Ma, šta mladoliko, mlad sam ja i danas (smijeh). Živim za te termine, osjećam se lijepo. Nije to više samo zbog fudbala, godinama sam stekao i pravu raju pa se ide i zbog raje. Obući opremu i trčati mogu i sam, no ovo s rajom ima drugačiji adrenalin, natjecateljski. Svaki čovjek treba voditi računa o fizičkoj aktivnosti. Istrčiš se, preznojiš i svi otrovi izlaze a onda si spreman na sve.
Kako ste uspjeli za sve ove godine sačuvati brak, porodicu…?
–Nikada nisam forsirao svoje bližnje, ja sam pjevač i trebam fosrisati svoje pjesme. Uz pjevanje ide i medijsko djelovanje, neke stvari možda u nekom periodu mogu da te ponesu da negdje poletiš ali hvala Bogu mene nije ponijelo. Želio sam uvijek izgraditi lijep status u društvu, prvo u kući, pa onda u mahali, gradu, državi. Bitno mi je da gdje god odem priča se pozitivno o meni. Ljudi me dočekuju raširenih ruku. A što se tiče braka, treba voditi o svemu računa. Suština je svakog čovjeka da osnuje porodicu, jer smo ništa jedinke kao stabljike bez porodice. Osnova je to i stub života. A svaki stub podložan je koroziji, moraš ga sređivati, njegovati. Tako je i s brakom. Ne treba tu previše filozofirati. Imaju norme kojih se čovjek treba pridržavati. Samo treba biti normalan.
Mlađi sin Ademir je krenuo, ako tako možemo reći, Vašim stopama.
–Jeste, u Beogradu je završio za producenta i audio inženjera dok je stariji sin Amar privatnik, prodaje TV, kompjutere, on se okrenuo svojoj firmi „Globteh“ jer to je njegova struka. A Ademir je završio taj londonski institut koji ima svoj ogranak u Beogradu. No, i prije toga se bio okrenuo elektronskoj muzici kao DJ Čuva. Sa jednim svojim drugom Čustom odlučio je da se udurže i sada rade zajedno kao Drop Department. Lijepo djeluju, sebi je sredio studio da može da radi masteringe i dosta radi za svjetske DJ-eve. Za Novu godinu, uz Čolu, imaju svoj nastup u Sarajevu. Zapazili su ga iz organizacionog odbora grada Sarajeva i pozvali. Ja nisam imamo nikakav udio.
Tifa je bio pravi Sarajlija u pravo vrijeme
U posljednje vrijeme Mladen Vojičić Tifa se našao na udaru medija zbog dizanja tri prsta, tetovaža Srbije, Hrvatske… Šta Vi kažete o Tifi?
–Mnogo ga poštujem kao pjevača, boljeg nemamo što se tiče rokenrola, najbolji je u bivšoj Jugi. Lik je vrlo inetresantan i drag kao čovjek. Svim svojim gestovima pokazao je da je pravi Sarajlija u pravo vrijeme. Te neke sitnice ljudi jedva čekaju da bi mogli komentirati. Kada se čovjek ružno nakašlje ne valja a sve ono što je do tada dobro uradio, bacaju pod noge. Država treba biti ponosana na Tifu. Otpjevao je „Grbavicu“, našu himnu. Treba sagledati malo stvari a na te neke sitnice se samo nasmijati, a ne odmah na nož. Ljudi su definitivno osjetljivi samo na gluposti.
„Donesi divlje mirise“ je ispalo bolje nego one ‘94
Otkud baš da Vi snimite pjesmu „Donesi divlje mirise“, je li Vas pomalo bilo strah zapjevati je poslije rahmetli Nine u čijem izvođenju je ta pjesma i postala popularna?
– Postoje određene pjesme koje su davno snimljene a danas su se povampirile. Vremenom se na mojim nastupima mnogo toga traži, a posebno ova pjesma. A ja imam širok repertoar. Na to me je nagovorio kompozitor i autor pjesme, inače moj dugogodišnji saradnik Perica Zdravković. U prvi mah to nisam htio jer sam mislio da su u pitanju ovi coveri, no on je želio da sve studijski uradimo. Nema veze ko je pjevao, autor je glavni. Kada sam je snimio ispalo je za mnoge bolje nego one 1994. Toliko sam tu pjesmu oživio da ne postoji mjesto da se ta pjesma ne pjeva.