Povodom 65. godišnjice estradnog postojanja i rada, uspješne karijere Zore Dubljević na tu jedinstevnu proslavu došla je i njena kolegica, nekada izuzetno popularna pjevačica narodne muzike Jasna Kočijašević. Svojevremeno je Jasna sedamdestih i osmadesetih godina prošlog stoljeća snimala hitove narodne muzike, a njena lična karta iz tog perioda je pjesma „Hvala ti, hvala ljubavi“.
Kada se pomene ime Zore Dubljević, šta Vam prvo padne na pamet?
-Na um mi odmah padne jedna ženica, slatka, mala, s divnim baršunastim glasom, kojeg sam ja u mladosti veoma voljela da slušam. A, iz tog voljenja da je slušam, najviše sam zavoljela njenu pjesmu „Cvati ružo moja“, koju sam ja poslije niza godina i sama ponovno presnimila, otpjevala. Tako kada i danas čujem nešto o Zori, pročitam nešto o njoj, ja je odmah vidim iz onog vremena kada smo obje bile mlade. Zora je nešto starija od mene, ali je to jedna slatka, topla žena, uvijek nasmijana, sa velikim okicama. Eto to je moj utisak o Zori.
U vrijeme kada ste gradili i stvarali karijeru bilo je teže već danas. Ko je Vama pomogao da postanete poznati, popularni?
-Prvo sam dragom Bogu zahvalna što mi je dao glas. Glas se ne može naučiti, može se samo vremenom usavršavati. Ili ga imate ili ga nemate,a to je zaista Božije darivanje. Ja sam pjevala od najranijeg djetinjstva i znalo se da dobro pjevam,a moja školska drugarica je imala jednog rođaka koji je bio kompozitor, a ona mu se popela na glavu pričom o meni. Onda je on došao u Pazovu, uradio jednu pjesmu za mene, pa sam s tom pjesmom sa 17 godina učestvovala na jednom festivalu. A, da postanem poznata pomogao mi je tada i u to vrijeme renomirani festival Ilidža, a bilo je to 1969. godine, ali i jedan divan splet okolnosti. Pjesma koju sam tada pjevala, a koju je napisao kompozitor Perica Stanasijević, bila je ustvari namjenjena tada jako popularnoj Lepavi Lepoj Lukić. Međutim, jedan drugi kompozitor joj je ponudio neku drugu pjesmu,a ona je već tada bila velika zvijezda, pa je mogla svom ekskluzivnom kompozitoru da kaže da neće njegovu pjesmu već hoće jednu drugu. Tako da se Perica odlučio da pjesmu „Malo cik, malo cak „ da meni. Zahvalna sam spletu okolnosti, pjesma je bila primjerena, mojoj mladosti, mojim godinama i naravno Lepoj Lukić što je tu pjesmu odbila. Sa njom sam osvojila prvu nagradu Ilidže.
Da li je u vrijeme Vaše popularnosti bilo zavisti, ljubomore među pjevačima?
-Naravno da jeste, ali ni upola manje kao danas. Ja sam nekako sebe uvijek smatrala i da sam malo mimo tog estradnog svijeta. Možda razlog leži u tome da sam jako mlada ušla u sve to,a bila mi je čast i zadovoljstvo da ja kao djevojčica od nekih 17 godina uđem u društvo jedne Bebe Selimović, jednog Safeta Isovića, Zaima Imamovića, jedne Zehre Deović. Ja sam sve njih upijala radoznalim očima jednog djeteta, kupila od njih samo ono najbolje, ali ne nadajući se da ću ja krenuti putem kojim sam krenula. Moji planovi su bili da studiram i završim pravo. Ja po prirodi nisam zavidna, a možda je i tada bilo zavidnih ljudi, ali ja sam sve to gledala drugim očima, a gledam tako i danas. Ne želim da vjerujem da postoje zavidni, zli, da postoje ljudi koji jedni drugima nameću, podmeću.
Pratite li današnja dešavanja na estradi?
-Pa, mislim da bi mi trebala još dva života da sve to popratim. Kada bi htjela da se mentalno uključim u sve to sigurno bi mnogo kaskala. Ja danas imam neki svoj mali svijet, u koji spadaju moja porodica, prijatelji, prijateljice. Ja sam bila u stanju da svojevremeno odbijem ponudu za posao bez obzira koliki honorar bio, samo da srijedom ne propustim druženje sa mojih deset prijateljica. U toku sam ja i sa muzičkim pravcima i imenima današnjice, pa se ponekad pitam kako može ovo nekome da se sviđa. Ili kako je palo nekome na pamet da napravi ili uradi tu neku pjesmu, pa onda kako je nekome palo na pamet da sve to registruje i da snimi. Ali, na svu sreću ukusi su različiti.
Prije par mjeseci objavili ste novi album. Ko je zaslužan za to da ponodno uđete u studio?
-Najviše su zaslužne dvije osobe. Na prvom mjestu je to moj sin Miloš Mihajlović, a to je jedan predivan mladi čovjek, muzičar, profesor klavira na akademiji u Beogradu. On je jednostavno zadojen muzikom kojom se bavimo moj suprug i ja, pa me dosta dugo ubjeđivao da snimim nešto novo i da mi on sve to uradi. A, sve to urađeno je uz veliku podršku Ace Sofronijevića koji mene voli kao pjevača i umjetnika i koji je imao veliku želju da snimim u njegovom studiju i uz njegovu produkciju. Ja ustvari nisam imala više nikakvih želja da snimam nešto novo, ali moj dragi sin je bio baš, baš uporan. Nakon tog albuma nekima sam bila veliko otkriće, a neki su se pitali, pa zar sam ja još živa.
Kada ste zadnji put imali nastup u Sarajevu?
-Pa skoro da se i ne sjećam. Ali, da bilo je to 2019. godine na festivalu Ilidža, a prije toga godinama nisam pjevala u šeheru. Sada sam zahvaljujući jednom divnom mladom čovjeku, vrsnom muzičaru, harmonikašu Damiru Galijaševiću ponovno tu i nadam se da ću zahvaljujući njemu opet imati nastupe u gradu na Miljacki.
Da li imate kontakta s pjevačima Vaše generacije?
-S nekima da. Najviše se družim sa Zoricom Brunclik, to traje već dugi niz godina. U jako dobrim odnosima sam sa Verom Matović, pa sa Gocom Stojičević, Izvorinkom Milošević. Jako, jako dobra prijateljica mi je bila Merima Njegomir. Drag mi je bio Milan Babić i njega sam obožavala. Ta naša generacija pjevača je znala i za prijateljstva i druženja, bez zlobe i zavisti.
Jasna Kočijašević nije rođena Sarajka, ali kaže da jeste 50 posto. Mama joj se zvala Džemila.
-U Sarajevu su bila najljepši dani moje mladosti i djetinjstva. Kada počne ljetnji raspust, ja odmah dođem kod moje nane na Sarače. Tu su moja raja, muzičari, moj jaran, harmonikaš Mido. Bila su to zaista prelijepa druženja i nezaboravna vremena.
Bato Šišić
