Zeničanka Zlata Avdić je godinama na estradi, i uvijek je u toj nekoj „zlatnoj sredini“. Mnogo radi, putuje, ali isto tako stječe se utisak da još nije postigla ono što želi.
Ulaže se puno
–Ne znam zaista šta bi rekla na sve to. Ovo još nije vrhunac moje karijere, još nije ništa došlo na naplatu, jer onoliko koliko sam uložila nije se ni trećina vratila. Vremena su teška za sve, pa i za nas pjevače. Ja sam u suštini zadovoljna, s obzirom koliko danas ima pjevača, pa onda ko sve pjeva i šta se pjeva, jednostavno vlada jedan opšti haos. Ali, čovjek je uvijek nečim nezadovoljan, a ja bi bila zadovoljna kada bi se barem popela na jednu stepenicu više, i onda bi rekla da je to to. Ulaže se mnogo, a rezultati sporo dolaze. Možda da sam se laktala, tračala, ogovarala, više bi postigla – govori nam na početku razgovora popularna Zeničanka..
Da li to znači da ti nedostaje još jedan dobar hit? A, opet, za hit treba dobro i platiti…
–Samo taj još jedan dobar, ali zaista dobar hit, mi nedostaje. Ali, ko danas može da garantuje da će nešto postati hit? Uloži se novac, pomisliš da sada imaš ono što si tražio, a na kraju bude fula. Ja kada sam snimila pjesmu „Majko“ znala sam da je to hit, i ta pjesma mi je bila odskočna daska za sve ono što se poslije nje dešavalo. Kada ja počnem da je pjevam, ne moram ni da je pjevam, publika je pjeva. Ipak mi nedostaje još taj jedan dobar regionalni hit.
Ti si mogla da danas budes pjevačica sa super karijerom, da nisi propustila životnu šansu prije dvadesetak i više godina. Mogla si postati pjevačica „Južnog vetra“ zajedno sa Šemsom, Miletom, Kemalom, Sinanom, Draganom. Šta se desilo?
–Mogu slobodno reći da sam svojevremeno propustila životnu šansu vezanu za muziku. Tada, u to vrijeme, ko je mogao da postane dio „Južnog vetra“ bio je zaista vrijedan. Svojevremeno sam se mnogo družila sa Kemalom Malovčićem i on je Miodragu M. Iliću rekao za mene i onda mi je Mile tada na kaseti poslao pjesme koje sam ja čula i trebala sam otići kod njega u studio, da se dogovorimo i to snimimo. Tada sam trebala snimiti veliki hit Anice Milenković „Na lančiću ime tvoje“ i još jednu pjesmu koju je kasnije snimila Dragana Mirković „Ruže cvjetaju samo u pjesmama“. Da sam imala tad podršku, a koju danas imam od čovjeka sa kojim živim, mislim da bi bila pjevačica „Južnog vetra“. Žao mi je što to nisam ostvarila, jer je tada bio početak moje karijere.
Otkud podrška Kemala Malovčića?
–Pa, Kemal je u meni vidio taj neki veliki pjevački potencijal i ovo sada prvi put pričam, on se tada ponudio da pokrije sve moje troškove odlaska u „Južni vetar“ i snimanje svih mojih pjesama. Bio je potreban samo moj dolazak u Beograd. On je htio da mi pomogne jer je jednostavno veliki i dobar čovjek. Nisam ja jedina bila kojima je on htio baš onako iz duše da pomogne. On je izuzetno dobar čovjek.
Počela si veoma mlada da pjevaš, da li su ti roditelja zamjerili?
–Ja sam patrijahalno odgojena i bez pitanja roditelja se sigurno nikada ne bi mogla početi baviti pjesmom. Moj amidžić, koji je danas sudija u Olovu, u to vrijeme imao je vlastiti orkestar zajedno sa njegovom braćom, i svi oni dolazili su mjesec dana, svakog dana, da mole mog oca da me pusti da pjevam sa njima. Moj rahmetli otac bio je prestrog, imao je tu neku čeličnu volju i strogoću. Ali, bio je divan otac, strog, ali pravedan i mnogo nas je volio. Nakon tog stalnog nagovarnja, on je mene pitao da li bi ja zaista pjevala i bavila se pjevanjem, a ja sam rekla da želim. On je meni onda rekao: „Znaš kakav je život pjevačice, znaš šta se sve o njima priča, ako me ikada osramotiš, ne dolazi mi na oči“. To nikada zaboravila nisam i nikada ga osramotila nisam. I danas kada ga nema, njegove riječi su mu stalno u mislima.
Odrasla si u Zenici, da li se danas viđaš sa tim nekim starim prijateljima?
–Ja sam zaista uvjek u nekoj žurbi. Kada dođem u Zenicu imam veoma malo vremena za neka duža druženja, a uvijek mi je drago sresti te neke moje prijatelje iz mladosti. Mnogi mi kažu „mi smo te vidjeli, ali nam bilo neugodno prići, ne znamo da li ćeš nas se sjetiti“. A, ja se sve njih sjećam i imam zaista jako dobro pamćenje. Ja nikad ne bježim od prošlosti i starih i dragih prijatelja. Uvijek sam za njih tu, ali eto zbog manjka vremena nema ni nekih tih intezivnih druženja.
Zlata Avdić
Da li te neko od kolega povrijedio?
–Mene je teško povrijediti, ali bilo je takvih slučajeva. Ljubomornih koleginica i kolega ima, ali ja se ne osvrćem za njima, ne bavim se njihovim životima i njihovom karijerom. Svako ima svoju nafaku, pa tako i ja. Meni je drago kada neko uspije, pa sam pomagala i nekim koleginicama u početku njihove karijere, a mnoge se na kraju nisu ni zahvalile.“
Da li možeš za sebe da kažeš, da si radila, zaradila i obezbjedila se za starost?
–Pa, moglo bi se tako reći. Naravno da čovjek uvijek mora da ima nešto sa strane i misli za ono „ne daj Bože“.
Da li porodicu pomažeš finansijski?
–Da, i to mi je sasvim normalno. Možda njima i ne treba, ali to je moja obaveza.
Živiš u Austriji, u Linzu. Da li u toj državi plaćaš porez?
–Naravno da plaćam. Taj grad i ta država su mi mnogo dali i nikada ne bi mogla da živim na crno i da nešto skrivam. Poštujem austrijske zakone i sve što ide uz to.
I ti si nastavila da karijeru gradiš putem „Grand televizije“. Zbog čega?
–Ja sam dosta toga na početku postigla na OTV Valentinu i to se ne zaboravlja. Ali, u jednom momentu čovjek shvati da želi i hoće malo dalje i više, pa je jedina opcija bio „Grand“. Ja sam tamo otišla zbog sebe, a ne zbog nekog drugog. U „Grandu“ sam zadovoljna njihovim odnosom prema meni, njihovom profesionalnošču, ali i novcem koji ulažem na „Grandu“ u sebe. Dakle, ljudi su vrhunski profesionalci.
Da li si privatno zadovoljna?
–Prezadovoljna sam. Imam pored sebe čovjeka koji me prati u svemu, moja iskrena podrška i sve moje u životu.
Da li ti je žao što se nisi ostvarila kao majka?
–Žao mi je što sam propustila godine kada sam mogla postati majka, ali sada šta je tu je. Ali, ima ja dovoljno djece u porodice, pa to kompenziram na taj način.
Zlata nam je još otkrila da uskoro snima dvije duetske pjesme, jedna će biti sa Jašarom Ahmedovskim, a druga sa jednim pjevačem iz Bugarske.
Mi u BIH smo patrijarhalne žene
Zbog čega pjevačice iz BiH ne žele baš da mnogo pričaju o privatnom, intimnom životu?
–Mislim da smo mi žene iz BiH nekako drugačije, pomalo patrijahalno odgojene. U nama ima više stida, više poštovanja prema roditeljima, rodbini, komšijama. Bespotrebno je to da sada iznosim svoj intiman život javnosti, odmah pomislim, šta bi moj brat rekao na to. Moj brat ima kćerku mojih godina, gledam kako njega, i sve ostale u porodici kao moje roditelje. Baš bi me bilo stid.