On je veliko igračko, ali i trenersko ime koje je iznjedrila Bosna i Hercegovina. Ali tu karijeru i talenat nije pokazivao samo u našoj zemlji, nego i u zemljama bivše Jugoslavije, ali i inostranstvu.
Težak put
Težak je bio njegov životni put, ali uvijek se vraćao svoje Sarajevu sa kojim je prvi put 1985. godine osvojio prvenstvo tadašnje Jugoslavije u fudbalu. Čak mu je pošlo za rukom da prvenstva kasnije osvoji i kao trener FK Sarajevo. Nakon putešestvija i igračke karijere po svijetu, Tuzli, gdje je vodio tuzlansku Slobodu, koja je u vrijeme njegovog mandata stigla i do Evrope, Mladost iz Doboja kod Kaknja što je bila kratkotrajna avantura, ponovno se vratio svome FK ”Sarajevo”.
Iako ne baš pričljiv što ste mogli vidjeti u njegovim televizijskim nastupima, Husref Musemić je osjećajna, srdačna i marljiva osoba i jedan od najboljih igrača i trenera koje je BiH ikada imala. U intervjuu koji je pred vama, prisjeća se svoga djetinjstva, igračke karijere u FK Sarajevo, Crvenoj zvezdi, nastupa u reprezentaciji BiH, ali govori i u situaciji u fudbalskom svijetu nekada i danas.
Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo u poređenju sa djetinjstvom koje imaju današnja djeca?
-Danas je skroz drugo vrijeme i drugačije nego u periodu kada sam ja bio dječak. Evo recimo, djeca danas mnogo manje igraju lopte na livadama i na ostalim terenima, ako se fokusiramo na fudbal i na taj segment moga odrastanja. Sada je, nazovimo ga, drugi tempo života, sada se djeca zabavljaju kompjuterima, video igricama. Ja sam definitivno imao bolje djetinjstvo nego što ga djeca imaju danas. Rado se sjećam toga.
Rođeni ste u Janji kod Bijeljine, bili golgeter FK Sarajevo, najbolji igrač 1985. godine, igrali za škotske i holandske klubove, kasnije se posvetili trenerskom poslu. Jeste li ispunili cilj?
-Pa dobro. Čovjek u životu uvijek može bolje, pogotovo u sportu, ali i svakom drugom poslu kojim se bavi. Ja sam igrao u vrijeme kada je bivša jugoslovenska liga bila jako zahtjevna, kvalitetna. Prije naprimjer igrač nije mogao ići u inostranstvo dok ne napuni 27 godina. Morali ste tada da budete uzorni, dobri, vrijedni da bi vas neko primjetio, za razliku od danas, kada neki omladinci mogu da odu kad god hoće. To su jednim dijelom i otežavajuće okolnosti za nas koji smo igrali u neko drugo vrijeme, ali svako vrijeme nosi nešto svoje. Rado se sjećam tih trenutaka i mislim da sam imao zavidnu igračku karijeru, sada i trenersku, ali godine prolaze. Sve brzo prolazi.
Igračku karijeru ste započeli 1978. godine u bijeljinskom Radniku?
-Ja sam 1978. godine u januaru otišao u bijeljinski Radnik i tamo sam ostao do ljeta 1979. godine. Radnik je tada bio član Druge lige bivše Jugoslavije. To je tada bila kvalitetna liga, a ja sam imao sedamnaest godina.
Kada ste došli u FK ”Sarajevo”? Bile su drugačije prilike nego danas?
-Tada je sve bilo kvalitetnije. Teško je bilo doći do prve postave. Kvalitetnih igrača je jako puno bilo. Kad sam 1979. došao u Sarajevo i igrao u drugom timu, bio sam neizmjerno sretan. Konkurencija je bila jaka. Ali u to vrijeme, kada se formira tim od nekih četrnaest-petnaest igrača, taj tim je ostajao narednih minimalno sedam godina na terenu.
Najduže ste se zadržali u FK Sarajevo gdje ste između ostalog i za šest sezona postigli oko 50 golova. Čega se najradije sjećate iz tog perioda?
-Pa jesam. Postigao sam mnogo golova za Sarajevo u tom periodu. Kada smo 1985. godine osvojili titulu bio sam najbolji strijelac lige zajedno sa Zlatkom Vujovićem, iako ja nisam šutirao penale, ali eto. Postigao sam dosta odlučujućih golova. To je bila možda moja najbolja godina u igračkoj karijeri. Postigao sam tada 19 golova.
Jeste li očekivali titulu prvaka bivše Jugoslavije?
-Niko tada nije očekivao da će to biti tako. Pa mi smo se godinu dana prije toga boravili za opstanak. Sarajevo je jedva ostalo u ligi tada, Hadžibegić se vratio iz vojske i to je bila ista ekipa koja je igrala i prethodne godine. Niko nas nije ozbiljno shvatao, ali eto, utakmica po utakmica i dokazali smo da možemo. Ni ljudi koji su tada vodili klub, nisu vjerovali da možemo biti prvi. Imali smo dobru ekipu. Bili smo veliki prijatelji, svi u tiimu, disali smo jednom dušom. Sve veze su održane i do danas. Ja sam danas u kontaktu sa većinom igrača iz te postave u Sarajevu i to mi je drago.
Bilo je oko 40 hiljada ljudi na posljednjoj utakmici protiv Zvezde na Koševu. Vi ste postigli prvi pogodak…?
-Sigurno je tada četrdeset hiljada ljudi bilo na toj utakmici i dobro ste rekli, ja sam bio strijelac prvog gola u 22. minuti utamice. Bio je to, čini mi se 30. juni 1985. godine. Pobijedili smo Crvenu zvezdu sa 2:1.
Uz veliku medijsku pažnju te godine prelazite u Crvenu zvezdu. Zbog čega?
-Upravo tako. Tada sam imao 24 godine. Bio sam najbolji strijelac lige, odslužio sam vojsku. Poklopilo se mnogo stvari, ali ja nisam bio pretjerano zainteresovan da idem bilo gdje. Tada je i Dinamo bilo zainteresovano za moje usluge. Ja sam smatrao u tom trenutku da bi negdje drugo mogao biti puno više cijenjen u svakom pogledu. Par dana poslije te utakmice sam potpisao za Crvenu zvezdu. To je bilo 3. jula iste godine.
Kažu da ste bili majstor za postizanje golova glavom?
-Jeste tako. To je majka priroda i nešto što mi je Bog dao. Ja sam to maksimalno koristio. I danas u trenerskom poslu, igračima savjetujem da rade ono što im najbolje ide. Ne dozvoljavam da igraju na pozicijama za koje nisu i za koje nemaju kvalitet. No, dao sam i dosta golova nogom koji su bili efektni.
Škotska i Holandija
Kako je počela Vaša inostrana karijera?
-Na početku razgovora sam rekao da prije, igrač nije mogao otići u inostranstvo dok ne napuni 27 godina, pa tako ni ja nisam mogao. No teško je bilo tada sa tim godinama igrati dobro, biti u potpunosti zdrav i da te neko hoće, ali eto ja sam otišao u Škotsku i gore sam proveo godinu dana. Onda sam se vratio u Sarajevo gdje sam ostao šest mjeseci, nakon čega sam otišao u Holandiju. To je bila dobra inostrana karijera s obzirom na okolnosti koje su tada vladale.
Sa FK Sarajevo ste osvojili titule i kao igrač i kao trener. Kako gledate na to?
-I to je splet okolnosti. Tako je i pokojni Duško Antić, koji je osovjio titulu dok je bio igrač, a kasnije i kao moj trener. Nisam prvi ali sam drugi, koji je osvojio titulu i kao igrač i kao trener. Kockice su se tako poklopile i drago mi je zbog toga.
Koliko ste nedostajali porodici, kada ste bili angažovani van glavnog grada?
-Nisam trener koji ima strah otići negdje drugo i uzeti voditi klub. Činjenica je da iz Sarajeva kao grada nisam išao nigdje do situacije kada sam vodio Slobodu i Mladost iz Doboja kod Kaknja. Takav sam i jako teško sam se odlučivao da idem negdje van Sarajeva, najviše zbog porodice. Imao sam i mnogo ponuda da idem u inostranstvo, ali jednostavno sam težak da se odlučim na takav izazov.
Pirić je „krivac“
Ko je ”krivac” za Vaš trenerski angažman?
-Najveći ”krivac” je Denijal Pirić, bivši igrač Dinama i Sarajeva, a kasnije osoba koja je obavljala veliki broj poslova vezanih za reprezentaciju BiH. Tamo neke 96. godine razgovarao sam s njim o toj temi i on mi je ponudio da počnem raditi u FK Sarajevo sa najmlađim kategorijama. Prihvatio sam to i tako je sve počelo.
Vahidin je bio najbolji centarfor u Evropi
Vaš stariji brat Vahidin, također je bio fudbaler. Koliko Vam je to pomoglo?
-On je stariji od mene petnaest godina. Ja se njegovih igara relativno malo sjećam. Svi koji ga poznaju kažu da je bio bolji igrač od mene. U to ne sumnjam. Bio je fantastičan igrač, ali u to vrijeme nije bilo mnogo medija da bi se to moglo saznati i proširiti dalje. Dvije – tri godine je bio najbolji centarfor u Evropi. To je meni sigurno pomoglo u mojoj karijeri, ali u nekim trenucima i možda malo otežalo s obzirom da su me svi htjeli porediti sa njim, mada je to bilo jako teško. Sve u svemu, jednim dijelom sam iskoristio njegovo ime za svoju afirmaciju.
Nastup u Tirani
Bilježite i jedan nastup za reprezentaciju BiH i to 1995. godine.
-Pa jeste. No, ja tada nisam više bio aktivni igrač. Prije toga sam bio u Kataru godinu dana. Vratio sam se i splet okolnosti je bio takav da sam zaigrao i za reprezentaciju što mi je drago. Ostaće zapisano da sam bio dio istorije u utakmici u Tirani. Mislim da sam bio najstariji član reprezentacije. Imao sam tada 34 godine.
