Dženan Lončarević 17. maja održat će koncert u Skenderiji. Ovaj momak zlatnog glasa, nekoliko godina živio u Sarajevu pohađajući muzičku školu. Zbog toga, kaže, sa Sarajevom ima neraskidivu vezu.
– Ono što priželjkujem sebi sarajevskim koncertom, daj Bože da mi se ostvari. Reći ću da očekujem da ljudi dođu, a to zavisi od njih, a ono što ja mogu obećati jeste da ću im pružiti dobru žurku sa dosta dobre svirke, lijepih pjesama.
Sigurno ti koncert u Skenderiji nije jedan u nizu?
– Nije sigurno. Nije mi nijedan jedan u nizu i još uvijek, koliko me služi ova pamet neću gledati tako na koncerte. Ali, prema ovom sarajevskom osjećam veliku odgovornost iz više razloga. Smatram ovo svojom sredinom, nekako sam domaći ovdje, bar ja sebi…a sva ta publika koja bude došla na koncert pokazat će mi da li sam dobrodošao u Sarajevo i imam li ono “da” on njih, ili ne daj Bože – ne.
Sarajlije će 17. maja premijerno čuje dvije nove pjesme…?
– Ne dvije, već jednu. Tako da sam se odlučio da izađem sa pjesmom koja je nekako najviše prilagodljiva sarajevskoj publici iz prostog razloga što sam sve vrijeme težio da napravim nešto što liči nekadašnjem, starom “Bijelom dugmetu”. Pronašao sam dozu energije da snimim rok numeru. Riječ je o pjesmi koju je radio Dragan Brajović Braja
– Ne. Naravno volim rokenrol mnogo ali ostat ću vjeran onome što me podiglo i napravilo od mene ovo što jesam.
Šta je sad sa tom drugom pjesmom?
– Nju sam ostavio za beogradski koncert, 1. juna u “Sava centru”. Napisao je Mlađan Dinkić, bivši ministar u Vladi Srbije. Iako me politika ne zanima, Mlađan je jedan od mojih velikih prijatelja. Reći ću da je napravio možda jednu od boljih pjesama do sada, a poznato je da je uradio dosta dobrih za Kikija Lesandrića i “Pilote”. Braja je napisao tekst, Željko Joksimović to sve savršeno upakovao…
Da li je tačno da je pjesma bila namjenjena Nataši Bekvalac?
– Jeste, Mlađan mi je rekao da je planirao pjesmu dati Nataši. Željko je otpjevao demo varijantu i na kraju je odlučeno da pjesma bude moja…sad nažalost ili na sreću reći će publika.
Zna li Nata da si joj “oteo” pjesmu?
– Nisam siguran. Možda zna, možda ne…
Među najavljenim gostima u Skenderiji nema Bešlića…?
– Tog čovjeka ne spominjem sjedeći, tako da i ovoga puta, iako to vaši čitaoci ne vide, ustat ću… Mogu samo reći da je Halid Bešlić čovjek kojeg mnogo volim i cijenim, a šta će i kako će biti, saznat ćemo 17. maja.
U Sarajevu imaš mnogo rodbine. Šta uradiš i koga prvo posjetiš?
– Na žalost, u Sarajevo uvijek dođem sa obavezama, i to vrijeme iskoristim i da se vidim sa svojim najmilijim. Zato prvo završim obaveze, pa da u taj slobodni prostor obiđem koliko mogu. Iskoristit ću ovu priliku da im se javno izvinim ako ne stignem da dođem i obiđem.
Čuli smo da se bojiš visine, pa te zato nismo ugostili u Avaz Twist Tower na 35. spratu…
– Bolje što me niste zvali… Pazi, ja se plašim i 3. i 5., a ne 35. sprata. Bojim se visine, bojim se zatvorenog prostora i to mi je tako od rođenja. Nisam padao, i nadam se da neću, jer nisam od onih koji visoko lete…ali jednostavno se bojim.
Čega se još bojiš?
– Bojim se da se ne iznerviram. A kad se iznerviram, ne volim sebe nikako zato što burno reagujem i nekad kažem ono što ne treba, pa mi poslije bude žao što izgovorim riječi koje i ne mislim. A najviše se plašim Boga.
Jedino ti spominješ svoju svoju “prgavu” narav, niko drugi…
– Ja nisam lik koji voli da se posvađa, živi za to i sladi se tim. No, postoje momenti kada ja odreagujem kako ne treba. Volim smirene ljude, i imam dosta takvih prijatelja. Pomenut ću jednog, kojeg sam baš maloprije sreo na čaršiji…a to je Eldin Huseinbegović, čovjek koji me uvijek smiri na neki način. To je predivno stvorenje, predivan čovjek kojeg ja jako mnogo volim.
Jeste li sarađivali?
– Eldin je za mene napisao pjesmu o kojoj ja do sada nikada nisam pričao. Pjesma se zove “Dio moga tijela”, i čuvam je više od godinu i po…ma više, ima i dvije godine. Čuvam je i ne dam je još uvijek publici iz prostog razloga što želim da joj poklonim veliku pažnju što medijski, što onako. Mislim da će to biti jedna od najboljih balada koje sam ja do sad uradio. Drugi čovjek koji zna da me smiri i kaže “stani” je moj brat Senad.
Je li to pjesma koju ne možeš otpjevati, a koja je posvećena tvom rahmetli bratu?
– Ne. Pjesmu “Strah me da te sanjam” sam otpjevao, međutim, svako pjevanje me boli pa je izbjegavam. Čak me poremeti i kad čujem da neko drugi pjeva. Jako tužno. Jako mi nedostaje moj brat. Mnoge stvari me vežu, a jedan detalj je taj da smo rođeni istog datuma, a drugi je tehnički jer je pjesma jako teška. Napravili su je Željko Joksimović i Marina Tucaković. Opet, Marina je napisala ovu pjesmu u periodu kada je i ona sama imala težak period, smrtni slučaj svog sina. Nažalost, svu tu energiju koju je imala i taj momenat tuge je prenijela u jedan tekst koji traje četiri, pet minuta.
Eurosong?
– Naravno da ga želim. Želim da se okušam i u tom segmentu. Ostala mi je urezana rečenica koju je Joksimoviću rekla majka prije prvog pojavljivanja na Eurosongu. “Sine, super ti je sve ovo, ali ti dok se ne pojaviš na Eurosongu, ja ne računam da si nešto napravio”.
Predstavljao bi Srbiju, BiH ili Crnu Goru?
– Zašto da ne? Ja sam jugonostalgičan. Na sva vrata koja mi se otvore ući ću…a hvala Bogu imam ih i u Sarajevu, i u Zagrebu, Ljubljani, Skoplju i u Crnoj Gori ponajviše, i u Srbiji naravno.
Rođen si u Prijepolju, u Srbiji, no, vrlo često se može pročitati crnogorski pjevač…
– Da. Nikad nisam demantovao, i nikada neću. Znaš i sama, blizu si mog grada, i ja tvog…Bijelo Polje je grad u kojem sam proveo veliki dio djetinjstva, u kojem imam dosta rodbine, pa i u samoj Crnoj Gori. Osjećam se svoj i vaš i njihov…
Jesi li sujevjeran?
– Jako, mada, trudim se da to izbijem iz glave ali… Ipak, u nekim stvarima reagujem drugačije. Recimo, ako mi crna mačka pređe preko puta to smatram srećom.
OSTATAK RAZGOVORA U PRINTANOM IZDANJU
