Proslavljeni bh. Kik-bokser Mesud Selimović nedavno je boravio u Njemačkoj, gdje je u još jednoj borbi pokazao i dokazao da je neprikosnoven u toj vrsti sporta u BiH. Već u prvoj rundi nokautirao je svog snažnog protivnika, a prije ulaska u ring razgovarali smo sa Selimovićem.
-Obično pred borbu ne želiš nikog da vidiš osim trenera, koji je tu veoma bitan da ti bandažira ruke, pripremi za ulazak u ring, malo izmasira. Ja evo sigurno više od 200 puta “gazim ring“, ali uvijek tu bude jedna doza treme. Tako uvijek govorim djeci koju treniram, a da je sve to sasvim normalno pred svaki meč, bez obzira koliko ih imaš iza sebe. A, posebno kada izgradiš neko ime, stvoriš svoj profesionalni put, onda imaš još veći pritisak, kakve će reakcije da budu ako se, ne daj Bože izgubi. Pred početak svakog meča uvijek je naporno i teško.
U sportu sam potisnuo tužne svari
Poznato je iz tvoje biografije da si ratno dijete Srebrenice, da si prošao dosta toga veoma ružnog i tužnog, izgubio mnogobrojne članove porodice. Da li si kasnije spas za svoju psihu našao u kik-boksu?
-Sva ta dešavanja i događaji u Srebrenici, iako sam bio dijete punilo me negativnom energijom, a sport, posebno kik-boks došao mi je kao neko pražnjenje, da svu tu negativnu energiju izbacim iz sebe. Pomogao mi je da na neki način zaboravim ili potisnem neke stvari. U svakom slučaju sport, a posebno kik-boks mi je mnogo pomogao.
Zašto baš kik boks?
-Imam mlađeg brata, on je u osnovnoj školi u koju smo mi išli trenirao karate/ boks, pa kada je jednog dana sa prvog treninga došao kući, meni rekao, hajde kreni na mene. Ja sam krenuo na njega, a on je mene kao jednom nogom zaustavio, a mama je tada rekla, e, pa on će tebe još malo početi da tuče. E, onda sam ja rekao, kako se to nikad neće desiti i tako ja krenem na treninge, pa smo tako i brat i ja počeli zajedno da treniramo. Vremenom smo uradili dosta toga kako za klub, tako i za reprezentaciju BiH.
Bio si viceprvak Svjetskih igara 2017. godine u Poljskoj. Da li se se tada nadao da će se nakon osvojenog drugog mjesta u tvom životu nešto promjeniti, ili da ćeš dobiti podršku od države?
-Vjerujte da jesam, ali nažalost ništa nije bilo od toga. Kada sam ja dobio potvrdu da sam ispunio normu da mogu da nastupam na Svjetskim igrama, a tada ni jedan drugi sportista iz bilo kojeg sporta, pa ni Amel Tuka nisu ispunili uslove, jedini predstavnik BiH bio sam ja, e tada je sve bilo jako dobro medijski popraćeno. Tada su predstavnici vlasti, sporta u Kantonu, pozivali nas, obećavali nam svašta nešto. Kada sam otišao, osvojio veoma, veoma značajno drugo mjesto za BiH, a po povratku sve je nekako utihnulo, zamrlo. Nikad niko me nije pozvao, niko nikad nije ništa ponudio, pa čak ni neku plaketu, a o novčanoj pomoći da ne govorim. Na osnovu tog uspjeha biran sam za najboljeg sportistu Tuzlanskog kantona, dobio sam specijalno priznanje od Sportskog komiteta BiH i, poslije toga sve je otišlo u zaborav. Nikada se više nigdje nije spomenulo. Iskreno, poslije toga sam bio totalno razočaran. Bio sam u nedoumici, da li prestati ili nastaviti dalje. Ali, sam sebi sam rekao, zbog njih nisam ni počinjao, ni stvarao rezultate, pa idem dalje, i evo još uvijek trajem.
Da li ti je žao što karijeru nisi nastavio negdje u Evropi?
-Bilo je čak veoma dobrih prilika za odlaskom, ali zbog svega što sam prošao i doživio u BiH, osjećao sam nekako potrebu da ostanem u svojoj zemlji, te da mi sutra niko i ni na kakav način može da prigovori da sam otišao. Da mi sutra niko ne kaže da sam zaboravio ili ostavio kosti moga oca i moje mnogobrojne rodbine. Nisam nikad razmišljao da nastupam pod nekom drugom zastavom. Ali, ovu djecu koju treniram drugačije ću da savjetujem. Što se tiče borilačkih vještina kao sporta, to je u BiH apsolutno na zadnjem mjestu. Nemamo nikakvu budućnost da se finasijski možeš obezbijediti. Država i svi ostali samo vjeruju u fudbal, a to je žalosno. Sva sredstva i svi jaki sponzori usmjeravaju se samo na fudbal, a BiH nikad gori fudbal nije imala, kao što ima danas. Tuzla je imala najbolji košarkaški klub, gdje je on danas? Nigdje. Sve ide u fudbal, a to je žalosno.
Planovi?
Još jedna profesionalna borba
-Trebao bih 23. aprila da imam borbu u Crnoj Gori. Planiram da do kraja godine odem na Svjetsko prvenstvo još jednom sa našom reprezentacijom, i da odradim još jednu profesionalnu borbu, i da ako Bog da sa tim i završim.
Oženio si se, supruga ti je doktorica, uskoro će te postati sretni roditelji. Da li bi zbog bolje budućnosti djeteta napustio BiH?
-Da, u svakom slučaju. Dječiji život kojeg sam ja imao ne bih poželio svom djetetu. Ako, bi primjetio da moje dijete nema ono što svako dijete u normalnoj državi treba da ima, onda bih otišao.
Bato Šišić
BONUS VIDEO
