Film “Šesti autobus” producenta Dominika Galića i redatelja Eduarda Galića je drama o padu Vukovara. Uporište joj je stvarni događaj, tzv. šesti autobus kojim su zarobljeni branitelji i ranjenici odvezeni iz vukovarske bolnice na Ovčaru. Sve do danas, ni nakon 29 godina ne zna se njihova sudbina. U filmu, između ostalih, glume Živko Anočić, Marko Petrić, Borko Perića, a glavna ženska uloga Olivije pripala je Zali Đurić. Kćerka poznatog glumačkog para Branka Đurića Đure i Tanje Ribič priča o tome kako se snašla, ali i otkriva da nije imala podršku roditelja da se bavi glumom.
Voliš li ratne filmove i kako si se snašla?
-Ne volim ratne filmove. Ali, pročitala sam scenarij, i postalo je jasno da dobra situacija i kvalitetni likovi mogu ratu dati novu dimenziju.
Da li te je bilo strah?
-Priznajem da sam se bojala kako će na kraju film ispasti. Nakon Pulskog festivala sam mirna jer je film dobar, a tome u prilog svjedoče i komentari onih koji su ga imali prilike gledati, kao i visoka ocjena publike.
Da li si od malih nogu znala da ćeš biti glumica?
-Zapravo, nikad nisam svjesno odlučila da ću postati glumica. To je moj poziv, gluma je pozvala mene.
Da li je tačno da te je tata Branko Đurić Đuro pokušao spriječiti da se baviš glumom?
-Da, tata me pokušavao spriječiti da postanem glumica jer najbolje zna koliko je zahtjevna i ponekad plitka ta naša industrija. No, ti njegovi pokušaji trajali su dok me nije prvi put vidio na pozornici. Tad je shvatio da to nije moj ego-moment, nego jednostavno moj način izražavanja, moja ljubav. I koliko god to zvuči patetično, istina je – gluma je moj život.
Kako si se spremala za ulogu?
-Rođena sam nakon rata, pa nisam puno znala o patnjama Vukovara i njegovih stanovnika. S obzirom na to da je početak snimanja zbog objektivnih okolnosti nekoliko puta pomican, imala sam godinu dana da se pripremim za ulogu i vjerujem da sam to razdoblje baš dobro iskoristila. Čitala sam knjige, članke, gledala dokumentarne filmove i snimke, koristila sve dostupne izvore kako bih saznala što više o toj tragediji,
o situaciji u Vukovaru, o ljudima koji su ondje živjeli i žive.
Po čemu pamtiš snimanje?
-Nemojte me pogrešno shvatiti, sa svim poštovanjem, ali snimanje ovog filma, s obzirom na priču koju želi prenijeti, bilo je zaista nezaboravno iskustvo. Vrlo često smo, da ne potonemo od teške tematike u koju smo se svi uživjeli, nakon snimanja tražili neku dobru klopu, muziku i uz pomoć humora nastojali smo odagnati težinu priče koliko god je to bilo moguće. A tome u prilog ide i činjenica da sam tokom snimanja dosta smršavila i trebalo mi je nekoliko dana da se trgnem iz stanja u kojem sam unutar lika živjela. Vrlo sam empatična pa to onda tako ide.
U kakvim si odnosima sa ekipom?
-S Markom Petrićem, Borkom Perićem, Pavlom Matuškom, Tonijem Gojanovićem i šminkericom Ivanom Praljom ostala sam u kontaktu i uvijek im se javim kad sam u Zagrebu. Vrlo mi je drag i Rade Vulin, iako nisam imala mnogo scena s njim, no mislim da je nevjerovatno talentiran i, iskreno, jedva čekam njegove iduće uloge.
Šta radiš trenutno?
-U Istri snima seriju o kojoj zasad ne smije govoriti. U jesen izlazi dugometražni film “Dedek gre na jug“, koji sam snimala u isto vrijeme kad i “Šesti autobus“. Pišem seriju. I planiram objavu moje druge zbirke poezije. Mene moj posao hrani.
Razmišljaš li o odmoru?
-O odmoru ni ne razmišljam, odmorim ja i kad u hladu učim tekst, ujutro plivam prije posla ili jedem ručak. Ljeto i godišnji su po meni više stanje duha nego događaj.
Kako se provodiš u Sarajevu i na Sarajevo Film Festivalu?
-Jedva sam čekala, da zagrlim moju nanu.
Razgovarala: N. N.
