Odnedavno naša estradna scena bogatija je za jedno novo lice. Radi se o Mirnesu Kubatu (29) iz Visokog. Gimnaziju je završio u Kaknju, te ga u neku ruku doživljava svojim gradom. Za sebe voli reći da je vječiti student mašinstva u Zenici. No, ono po čemu Mirnesa ljudi poznaju jeste to da je on neko ko se bavi poslom pjevačice nastupajući pod umjetničkim imenom – Vanilla.
– Za to je kriva moja ljubav prema glumi. Pored skečeva za dramski studio, napisao sam i jednu komičnu monodramu koja je završavala imitacijom Selme Bajrami. Monodrama postiže zapažen lokalni uspjeh i ja počinjem dobijati ponude za nastupe. Selmu sam imitirao samo pokretima uz njene pjesme. Jedne prilike na nasup nisam ponio njen CD i nije bilo druge nego da uživo zapjevam. Stižu i prve ponude da nastupam kao pjevačica i tak krene moj dvostruki život. Muškarac privatno, a žena pjevačica na sceni. Negdje sam bio Sandra, negdje Olja, Senada, Mirnesa….Obišao sam cijelu BiH i zemlje u okruženju. Na nekim mjestima gazde su znale da sam muško, ali u većini slučajeva nisu. Vješto sam bježao od javnosti tako da sam skoro deset godina radio kao pjevačica, a samo su rijetki znali da sam muškarac.
Da li se i u svakodnevnom životu ponašaš kao na pozornici?
– Ne. Ja sam žena samo kad radim. U privatnom životu ja sam Mirnes, jedan običan muškarac. Imam dužu prirodnu kosu, počupane obrve…Pazim šta jedem, mažem se kremama, jednostavno, održavam svoje tijelo kako nebih ugrozio estradno djelovanje. Možda bi prirodnije bilo da sam metroseksualac. Scena je jedno, a privatni život nešto sasvim drugo. Prijatelji za mene kažu da sam zabavan, duhovit i poželjan za druženje.
Da li si ikada poželio da promijeniš pol?
– Nikada nisam pomišljao na tako drastičnu promjenu. Super se osjećam kao muškarac u privatnom životu, ali i kao žena, odnosno pjevačica, na sceni. Znam kako je biti i u jednoj i u drugoj koži. Nije lako biti muškarac. No, biti žena koja se bavi pjevanjem, još je teže. U kafani i na drugim nastupima žene su meta raznih uspaljenika koji na njima žele liječiti svoje seksualne i druge frustacije.
Koliko te raja podržava, a koliko kritikuje, izvrće ruglu i slično?
– Imam podršku od onih koji me znaju. Drugi mogu pričati šta hoće, to me ne zanima. Dugo sam bio izložen ruglu zbog svoje feminiziranosti. Zvali su me Lepa Brena u osnovnoj školi. U srednjoj sam bio Madona. Međutim, sam sam odlučio da nosim umjetničko ime Vanilla i tako me sada svi zovu. Kroz glumu sam izliječio svoj kompleks, te ono za šta su smatrali da mi je hendikep pretvorio u vrlinu od koje danas vrlo dobro živim. Nek’ me ljudi zovu kako hoće, nek’ mi se smiju u facu, samo nek’ dolaze na moje nastupe. Uopšte ne obraćam pažnju na to šta mi se govori već ko to govori.
Kako se boriš protiv nasrtljivaca na nastupima koji bi te kao ženu odveli u krevet?
– Kao pjevačica imam gard. Nastojim nedavati povoda. Ipak, poslije mog zavodljivog plesa mnogi ne ostaju ravnodušni. Nude mi kule i gradove, traže broj telefona i mole da se vidimo negdje u slobodno vrijeme. Nerijetko pristanem pa poslije tražim razloge za izvrdavanje takvih susreta. Obično mi iskrsne nešto drugo u isto vrijeme, nekima kažem da sam u braku pa ne smijem vrludati od muža…
Da li je bilo “scena” kada “švaleri” nisu prokužili tvoj pravi identitet?
– Bilo je svega i svačega. Neki su me prosili, drugi pucali na mene, pokušali da me otmu, prijetili silovanjem. Komične su scene kad neki od uspaljenih švalera, nakon hvalisanja kako je zbario dobru ribu, skonta da sam muškarac.
OSTATAK RAZGOVORA U PRINTANOM IZDANJU
