I nakon višedecenijske izuzetno uspješne karijere, nakon mnogobrojnih hitova, Sarajlija Haris Džinović je i dalje neprikosnoven na regionalnoj estradi. Mnogi su pokušali da pjevaju njegovim glasom, ali to su ostali samo pokušaji i neka loša imitacija, nečega ili nekoga ko se ne može imitirati.
Njegov “tersluk”
Rođen je na Baščaršiji u srcu Sarajeva u intelektualnoj radničkoj porodici, od oca Muhameda inženjera i majke Hatidže ekonomiste.
Danas ovaj istaknuti estradni radnik sa porodicom živi u Beogradu. U rodno Sarajevo se uvijek rado vraća, ali veoma rijetko daje intervjue. Neki kažu da je „ters“, no on je ipak takav da od sagovornika očekuje iskren i otvoren razgovor, pa se taj neki njegov „tersluk“ i ne primjećuje. U telefonskom razgovoru s njim, mi nismo dobili takav dojam. Naš poziv zatekao ga je u Banjaluci u kojoj se kratko zaustavio na proputavanju do Livna, gdje je imao dogovoren nastup. A, noć poslije imao je nastup na Ilidži.
-Konačno smo evo malo prodisali nakon svjetske pandemije, jer u tom vremenu sve je bilo blokirano, a ova branša kojoj ja pripadam, bila je totalno umrla. Svi smo mogli samo da pjevamo u kupatilu, sami sebi. Sada se posebno radujem nastupu na Ilidži, jer ja sam nekad davno imao solistički koncert u Zetri, pa na Koševu, a to je baš davno bilo. Jednom sam u sklopu Ilidžanskog festivala bio kao gost. A, iskreno da kažem da me za Ilidžu vežu baš, baš, žestoke uspomene, jer sam baš tu kao jako mlad pjevač počeo da pjevam i da ulazim u tu neku moju karijeru – rekao nam je Džinović na početku razgovora.
Da li ste nakon prvog, drugog ili trećeg nastupa na Ilidžanskom festivalu mogli i pomisliti da ćete postati i opstati kao velika regionalna zvijezda?
-To niko nije mogao znati i, sve stvari su po tom pitanju, kako nekad tako i danas, potpuno neizvjesne. Kako ja kažem, sa velikom vjerovatnoćom da nećeš postati nikad, a zbog toga što je veoma malo mjesta, a puno je pretendenata. Pored dobrog materijala, pjesama, glasa, veliku ulogu u svemu tome igra i sreća. A, posebno danas, kada nije više važno ni kako pjevaš, već da neke druge elemente imaš zastupljene. Eto, ja tako razmišljam.
Karijeru ste započinjali u jednom sasvim drugom vremenu, u jednom sasvim drugom Sarajevu, u nekim sasvim drugim okolnostima. Pa, da povučete paralelu nekad i sad?
-Sve je drugačije, Sarajevo kada sam se ja počeo baviti karijerom bilo je prije 50 godina drugačije već danas. A, u tom vremenskom razdoblju promijeni se sve, pa i jedan grad. S druge strane, kada se misli na pjesmu, snimanje, tehnologija je otišla naprijed, da danas možeš i u stanu da snimiš pjesmu ili pjesme. A, nekada je bio samo jedan veliki studio i u vlasništvu RTV kuće. A, da bi uopšte ušao tu, morao si biti poznat. Morao si biti jedan Zdravko Čolić da bi ti vrata bila otvorena. Pa, bilo je tu raznih festivala na kojima si se morao dokazivati. Taj proces je bio težak i mukotrpan, dakle do uspjeha se veoma teško dolazilo. Samo sistematskim, vrijednim i kvalitetnim radom.
Da ste svojevremeno ostali u Sarajevu, da niste otišli u Beograd, da li bi Vaša karijera bila u takvom usponu, kao što je danas?
-Ja sam karijeru stvarao u Sarajevu i iz tog grada je sve krenulo. Nekada je tako bilo, tek kada napraviš karijeru u Sarajevu, onda te pozovu na televiziju u Beograd. Posebno tih sedamdesetih i osamdesetih godina sve i jedan pjevač je prošao kroz taj kapitalni grad. Ako te Beograd kao kapitalni grad ne prihvati, onda moraš opet da obnoviš to svoje znanje. Sve su to bile državne radiotelevizijske stanice, državni printani mediji. Ako se pojaviš na naslovnim stranicama „Bazara“, RTV Revije“ i još ti nekih časopisa, onda si uspio. Svi pjevači ondašnje Jugoslavije poput Bešlića, Merlina, Čolića, Olivera Dragojevića.. svi su to morali proći.
Da li je u Vaše vrijeme stvaranja karijere bilo zavisti, ljubomore kao danas što ima među pjevačima?
Zavist i ljubomora
-Jeste, bilo je i zavisti i ljubomore, ali ne u tolikoj mjeri koliko svega toga danas ima. Ja jednostavno ne razumijem zašto je to tako, ali valjda je područje cijele bivše Jugoslavije po mentalitetu takvo. Objašnjenje za tako nešto jednostavno nemam. Ja sam dvadeset godina živio u Francuskoj i tamo toga uopšte nema. Živio sam i u Americi, u cijelom svijetu i to jedan duži period i to nikada nisam na vlastitoj koži osjetio. Nisam ja bio svjetski poznat, ali sam upoznao, poznavao i družio se sa svjetskim facama i oni nikada prema nekom svom kolegi nisu pokazivali ni mrvu ljubomore ili zavisti. Oni uopšte ne razmišljaju o tome, niti ima bilo kakva mogućnost da misle o tome.
Na kraju razgovora Haris nam je rekao da je u planu solistički koncert u Sarajevu, da priprema nove pjesme, ali i da mu je ovo ljeto prebukirano nastupima.
Razgovarao: Bato Šišić