Nakon desetak godina legendarni gitarista Edo Bilal ponovo je u svom Sarajevu.
Gotovo da nema pjevača sa kojim Edo nije radio, bilo da se radi o aranžmanima na albumima ili živim nastupima ali, ko zna zbog čega, on izdvaja oba Halida. Omiljeni instrument je, kako sam kaže, nehotice uzeo u ruke u petom razredu osnovne škole.
– Kasnije sam dobio na poklon gitaru koja je imala polomljen vrat ali je “muzička majka” Branko Krunić popravio i, tako je to sve počelo – počinje svoju priču Edo Bilal. Kupovao sam knjige za gitaru i tako učio svirati.
Kasnije je ta svirka postala malo ozbiljnija. Vježbao si uz “Indexe”…
– Nisu bili samo “Indexi” ali njih sam najviše “upijao”. Bili su to još i “Vokinsi”, “Kodeksi”, “Čičci”… narodna muzika mi nije padala na pamet.
Prvi honorari “pali” su na igrankama u Domu na Širokači…?
– Tačno. Imao sam 15 godina i osnovao sam grupu “Kolinsi”. Počela je lova “kapati”, a svirali smo po mjesnim zajednicama. Ipak Širokača je prva javna tezga i naravno da je ostala u sjećanju. Kasnije se zona djelovanja proširila i na more. Tada sam pomalo i pjevušio ali kada sam na jednom takmičenju pjevača amatera osvojio prvo mjesto i to ubjedljivo, počeo sam osim instrumentalnog programa publici nuditi i vokalni. Bila su to dobra i bezbrižna vremena.
Iznenada dolazi poziv Brane Likića i svirka u grupi “Rezonansa”….
– Brane je znao kako sviram i to mu se dopalo. Svirao sam sa “Rezonansom” jedno vrijeme, a onda sam zamoljen da zamijenim Enesa Bajramovića u grupi “Cod”. Enes je morao u JNA i onda sam prešao kod njih. Kasnije sam sa Selverom Brdarićem osnovao grupu “Ciciban” po pjesmi koju je on pjevao u grupi “Cod”. Mada smo imali turneje, ipak je to kratko trajalo.
Kvalitet se brzo prepozna. Slijede pozivi od Nede Ukraden….
– Neda je tražila da je pratim na turnejama. Dugo je to trajalo, kasnije i Dragan Stojnić. Ko će se svega sjetiti, davno je to i bilo. Narodnjaci su došli malo kasnije. Svirke sa Muslimovićem i Bešlićem, rad na albumima. Prvi sam gitarista koji je na pločama narodnjaka svirao električnu gitaru.
Sjećam se anegdote sa Miletom Kitićem. Kako je došlo do “zamjene teza”?
– Ha ha ha, gdje se toga sjeti? Mile je tada snimio pjesmu “Aldijana” i na omotu ploče sa jedne strane je bila njegova slika, a sa druge strane slika orkestra “Mlade Sarajlije”. Tačno ispod moje slike pisalo je “Mile” i na nastupima se nekome znalo “omaći” pa da mene proziva Miletom.
Ponosan si na Harija Varešanovića…?
– Učio sam ga svirati gitaru, bio je dobar učenik. Brzo je kapirao. Raduje me što je godinama u samom regionalnom vrhu.
Rat si proveo u Sarajevu. Slobodnog vremena gotovo da nisi imao ali ipak si bio aktivan. Tvoja pjesma “Ona zna” koju si pjevao na Izboru za “Eurosong” 1993 godine zauzela je drugo mjesto mada si po svim kriterijima trebao pobjediti. Kasnije je tu pjesmu presnimio i Muslimović….
– Jeste. Pričali su svi da mi je te godine čista pobjeda ukradena ali nisam ljut zbog toga. Samo me ljuti, pomalo, kada me neko pokuša ubijediti da to nije tako, a na svojoj sam koži osjetio nepravdu. Bilo pa prošlo. Nekoliko godina nakon toga sam otišao u Australiju da sviram i ostao evo i danas. Jedan od mojih muzičkih podviga u Australiji je i pjesma koju sam komponovao za doček naše olimpijske reprezentacije u Sidneju 2000 godine. Tada sam vidio neke drage ljude.
Kako ti se čini današnja estrada i koga izdvajaš od novih estradnih imena?
– To bi rekao – “malo je Indijanaca, a puno poglavica”. Ogromna je razlika nekad i sad. Prije je bilo više časti, poštovanja, reda, discipline. Danas je sve nekako “na foru”. Dopada mi se Adnan Jakupović od novih pjevača. Dobro pjeva i ako bude pametan mogao bi napraviti ime.
Ostaješ li u Australiji ili te Bosna zove?
– Bosna stalno zove ali sam se u Australiji “zakopitio”. Dobro mi je tamo ali nikad ne reci nikad.