Sada uspješni poslovni čovjek, Goran Mihajlović, koji je imao nadimak Mafijaš, bio je krajem prošlog i početkom ovog vijeka, prvi mednadžer Željka Joksimovića.
– Čim sam se kao mlad momak počeo baviti menadžerskim poslom moji prijatelji u šali počeli su da me zovu “mafijaš”, i taj nadimak mi je dugo ostao dok sam bio na estradi. Danas me malo ko tako zove jer samu, srećom, promijjenio profesiju.
Koliko dugo ste sarađivali sa Joksimovićem?
– Skoro pet godina, od njegovog drugog albuma “Amajlija” 1999. godine, preko “Vreteno” )2001.), do trećeg (2002.) na kojem su pjesme “Ko da ne postojim”, “Karavan”, “Drsko ženo plava”, “Hej, ljubavi stara”… Ja mislim da je to bio najplodniji dio njegovog svaralačkog rada. On je tada prosto „eksplodirao”, za kratko vrijeme probio se u sam vrh najpolarnijih pjevača u Srbiji.
Koliko si zaslužan za njegove uspjehe?
– Mnogo, ali ne znam koliko je on danas toga svjestan. Imao je Željko i ranijih pokušaja. Kao mlad momak bio je prvak Evrope na klasičnoj harmonici. Pojavljivao sa na “Beogradskom proleću” 1993. godine, pa kasnije u dva navrata, poslije tri i četiri godine, kao izvođač i autor. Bio je na “Budvanskom festivalu”. Čak je snimio i jedan album za PGP RTS, koji rijetko sapominje, na znam zašto. Da li ga se stidi? Nije imao nekih uspjeha, ali kada je krenula medijska kampanja sa albumom “Amajlija” sve se preokrenulo. Veliku zaslugu imam i ja jer sam preko svojih ljudi i agresivnom reklamom, posebno nastupima i turnejam po zemlji i inostranstvu, najavio njegov vrtoglavi uspon.
Zaboravio si njegov nastup na “Slavjanskom bazaru” u Bjelorusiji?
– Da, tamo je je u ljeto 1999. godine osvojio gran-pri, a tom njegovom uspjehu mnogo je pomoglaCeca Slavković, sa kojom je bio u vezi, mada to sada poriče. Ona ga je predložila da ide u Bjelorusiju, a bila je u odličnim odnosima sa predsjednikom Bjelorusije Aleksandrom Lukašenkom. Poslije Bjelorusije je počeo saradnju sa Leontinom, koja je zahvaljujući njegovoj pjesmi pobijedila na festivalu u Banjoj Luci krajem 1999. godine.
I danas se priča o njegovoj promociji, početkom 2000. u beogradskom klubu “Kabare rouz”.
– Pozvao sam tada ne samo novinare, već mnoge njegove kolege, Radeta Radivojevića, Sandra i Nikicu Markovića iz grupe “Prsluk bend”, Ranga, Braju … Svi su htjeli da vide i čuju Željka, koji je tada na promociji uglavnom pjevao pjesme Zdravka Čolića i imitirao ga. Mnogi su mislili da bi on trebao da bude nasljednik legendarnog Zdravka, ali srećom našao je svoj pravac, što smatram da je ispravno. Neki su u to vrijeme često upoređivali Čolića i Joksimovića, ali mislim da je po vokalnim sposobnostima Zdravko bolji. Kao instrumentalista Željko je odličan, svira na 11 instrumenata. Odličan je kompozitor i aranžer, a i ima i solidne vokalne sposobnosti.
Tada je njegova saradnica i ljubavnica bila je Leontina. Kakva su tvoja iskustva sa njom?
– Veoma loša. Leontina je bila veoma ambiciozna. Smatrala je da je Željko predodređen da bude velika, pa i svjetska, zvijezda. I da ne zaslužuje da pjeva po malim i zagušljivim klubovima i diskotekama. Ne zna da je i jedan Zdravko Čolić i danas samo u balkanskim okvirima u vrhu. A gdje je Evropa? Ni Lepa Brena ne može da se pohvali da je evropska zvijezda, ona je na Balknu u vrhu. Za evropsku zvijezdu traba mnogo para, truda, sreće …
Kako si se razišao sa Željkom?
– Upravo je Leontina kumovala raskidu saradnje Za Novu 2003. godinu Željko je pjevao u Švedskoj. Reprizu je trebao da pjeva u drugom, manjem mjestu. Leontina se nije složila sa tim jer je rekla da sam mu tezgu ugovorio u nekoj “rupi” u kojoj neće biti mnogo posletilaca, da nije dobro izreklamiran. Željko je zvijezda on ne zaslužuje da pjeva tu, rekla je. Naravno, on nije otišao na taj nastup, i tada je moja sradnja sa njim “pukla”. Bilo mi je preko glave Leontininih priča, kritika i sugestija.
OSTATAK RAZGOVORA U PRINTANOM IZDANJU
