Mada mnogo nastupa, čak i previše za razliku od nekih pjevača njegove generacije, Jašar Ahmedovski i dalje odlično radi svoj posao. Uskoro objavljuje dvije nove pjesme, omiljen je među publikom, ali rijetko daje intervjue.Kako nam reče nema on puno toga da ispriča, ali ipak smo uspjeli s njim ugodno razgovarati.
– Uvijek sam govorio da pravi talenti potpomognuti srećom, a koja nam je potrebna u svakom segmentu života, ali i hitovima, opstaju i ostanu u vrhu. Recimo moje pjesme koje sam snimio prije 20 ili 30 godina slušaju se i danas, a posebno sluša generacija ljudi koja se nije ni rodila kada su te pjesme nastajale, kada sam ih snimao. Dakle, to je kvalitet koji vrijedi, a većim dijelom ono što se danas snima ili što snima generacija današnjih pjevača, čast izuzecima, traju od ljeta do ljeta, ako uopće i toliko. Ali pored svega toga imam mišljenje da će onaj pravi istinski talent kad-tad doći do izražaja, pa samim tim i do uspjeha – govori na početku Ahmedovski.
Karijeru si počeo sa pjesmama koje ti je pisao Šaban Šaulić. Da li misliš da je susret s njim bio tvoj sudbinski susret karijere?
– Svaka čast za to pitanje. Da, i potpuno si upravu. Šaban je pored Safeta Isovića bio moj istinski muzički idol. To su za mene oduvijek bili pravi i istinski pjevači koji imaju glas i vanserijske trilere. Sanjao sam da sretnem Šabana i da se upoznam s njim, a to se desilo u Sarajevu u „Ribljem restoranu“ gdje sam pjevao. I to je zaista tada bio sudbinski susret.
Zbog čega si svojevremeno izabrao da baš Sarajevo bude početak tvoje karijere?
– Tih sedamdesetih godina Safet Isović bio je pojam pjesme i sevdaha. Sve najbolje dolazilo je iz toga grada. Safet je bio neprikosnoveni pjevač u tadašnjoj Jugoslaviji, pa odakle da se počne već iz Sarajeva, da krišom gledam, slušam i kopiram Saju, da uživam u sevdahu i da pokušam sevdah da pjevam na taj neki sarajevski, bosanski način. Jednostavno tada i u to vrijeme, a i kasnije Sarajevo je bilo i ostalo pojam dobre pjesme. U Sarajevu sam upisao i Medicinsku školu koju sam i završio.Jednostavno… “Sarajevo, ljubavi moja“.
Po čemu još pamtiš Sarajevo?
– Po mojim prvim ljubavima, a o imenima ne bih da pričamo jer to su danas udate žene, supruge, majke. Postoje dva grada koje najviše volim, u kojima sam stekao sve što se može postići u karijeri, a to su Sarajevo i Beograd.
Pjevaš već 40 godina. Tu su putovanja, noćni život… ali stiče se utisak kao da si se „konzervirao“, godine ti ne mogu ništa?
– U svemu tome ima malo više genetike. Međutim, ono što bi sada rekao je to da se ne drogiram, niti sam se bilo kad drogirao, volim da popijem, ali sve u granicama normale. Pored pjesme u životu sam upražnjavao i sport. Vodim računa o sebi i svom zdravlju. Mislim da svaka javna osoba treba o sebi da vodi računa jer onako kako se prezentuješ u javnosti, takvog te publika i pamti.
Da se opet malo vratimo na Šaulića. Da li si mu oprostio što nije došao na sahranu tvog brata Ipčeta?
– Šaban i ja se više uopće ne viđamo. Što se tiče prijateljstva s njim, ja sam tog čovjeka kao prijatelja u mom životu izbrisao za sva vremena. Bio je moj uzor, poštujem ga i cijenim kao pjevača. On je mene duboko povrijedio i razočarao te sada već davne 1994.godine. Volio sam ga kao starijeg brata, ali u meni se ukorijenilo to neko duboko razočarenje u njega, da se to nikada zaboraviti ne može.
Da li si zamjerio još nekim pjevačima koji se nisu našli u tim najtežim životnim trenucima uz tebe?
– Da, ima ih dosta. Oni nisu samo mene povrijedili već i mog mrtvog brata sa kojim su se družili dok je bio živ. Ipče je bio jedan vanserijski talenat, odličan pjevač, a prije svega veliki prijatelj. I danas su njegove pjesme tražene, a na svakom nastupu pjevam njegove velike hitove, pa sam na neki način produžio sjećanje na njega. Ipče je bio sa svima dobar, kako on za njegovog života, ali isto tako i ja koliko dugo sam na estradi nikoga nisam prevario, slagao ili otračao. Nisam čovjek od spletkarenja i evo putem ovog intervjua pozivam, ako postoji neko da sam ga prevario da se javi. Nakon Ipčetove pogibije javili su mi se neki ljudi na koje nikad ne bih računao da mi se jave, a oni sa kojima sam bio izuzetno dobar nisu mi se javili. Ipče je bio samo 27 godina star kada je poginuo, bio je njihov kolega, bila je užasna tragedija, ali je bilo još tragičnije da se pojedinci nisu javili. Devedeset devet kolega mi se nije javilo i od tada sam promjenio mišljenje o pjevačima i prijateljstvu na estradi. Estrada je bara krokodila, ljubomore, prevare i zavisti.
Volio bih da prokomentiraš tvoju pjesmu „Isplači se bit će ti lakše“ koju je ponovno snimila Slađa Allegro?
– Mnogi kažu da je Slađa tu pjesmu ponovno oživjela, ali to nije tačno. Tu sam pjesmu snimio 1996.godine i do sada su je pored Slađe snimili još neki drugi pjevači. Od te godine tu pjesmu pjevam na svakom mom nastupu i svaki put poslije nje nastaje „havarija“ među publikom. Miodrag M. Ilić ili Mile Bas napravio je hit za sva vremena i ja sam mu zahvalan zbog toga. Zahvalan sam i Slađi što ju je ponovno snimila, ali mislim da je original ipak original, a u ovom slučaju sam to ja.
Da li si zbog svog posla uskratio ljubav porodici?
– Pitanje je zaista na mjestu i pogodio si u sredinu. Nisu samo oni ostali uskraćeni za moju ljubav već i ja za njihovu. Zbog posla kojim se bavim izgubili su i oni, ali i ja dosta toga. Dok sam bio mlađi i gradio karijeru o tome nisam mnogo razmišljao, a u ovim godina danas o tome razmišljam. Ali sada je kasno.
Kako gledaš na današnje silikonske pjevačice?
– Prije desetak dana imao sam zajednički nastup sa Šemsom Suljaković. Ljudi su maltene „rezali vene“ na naše pjesme. Bilo je ludilo. Dakle, bez obzira koliko godina imaš, sa silikonima ili bez njih, ako imaš dobre pjesme – ti si car. Silikoni i pjevačice sve je to danas pomodarstvo, danas se pjesma više gleda već slusa, ali i to vrijeme će proći. Postoje te kvazi pjevačice koje kao snime neku pjesmu, a zna se da imaju sponzore ili iza paravane rade neke druge stvari. Ali, sve je to njihova stvar i njihov život, a u svakom slučaju kratkog daha. Kada je sponzor izgustira, onda i ona nestane.
Kada smo već kod te priče… jesu li su ti se muškarci udvarali?
– Zaista nisu, a nikada to nisam ni osjetio. Naravno, prilazili su mi mnogi i govorili da me vole kao pjevača ili kao prijatelja, ali nije bilo udvaranja i dodira.
I prije je bilo pjevačica-sponzoruša, one su „hodale“ sa generalima, političarima…
Da li je bilo sponzoruša u vrijeme kada si ti počinjao?
– Ma, bilo je naravno. Ali uglavnom one su se zabavljale sa pukovnicima, generalima, političarima, sve su to bile tajne ljubavi za koje smo mnogi mi pjevači znali, ali si morao da šutiš. Mi muški pjevači smo samo uspjevali svojim glasom i dobrom pjesmom. U to vrijeme nije bila toliko rasprostranjena ta gej varijanta, nije je bilo javno kao danas. Pa se može slobodno reći da se i pojedini muški pjevači danas sponzorišu, dakle idu i oni na tu varijantu. Danas je muškim pjevačima mnogo lakše.
U seksu nisam manijak
Seks, droga, alkohol i kocka?
– Bez seksa nema ni ljubavi i obratno. U seksu nisam neki manijak, u svemu sam prirodan. Da nema ljubavi kako bi nastajale najbolje ljubavne pjesme, kako bi mi pjevači pjevali? Ako čovjek nema ljubavi u sebi, onda ne može ni da bude umjetnik. Što se tiče alkohola kao što rekoh sve u granicama normale. Nikada me niko nije vidio pijanog. Gledao sam mnoge ljude u mom okruženju koji se drogiraju, ali ja nikad jer me to ne privlači. A, kockanje pogotove ne.