Samo sedam dana nakon što je sahranio oca, Zlatan Stipišić Džiboni imao je koncert u Frankfurtu. Tu večer publika kao da je osjećala i njegovu bol i njegovu ljubav, nudili su mu sebe, a on je potiskujući sve nudio pjesmu.
Kakav je osjećaj nastupati nakon samo par dana od sahrane oca?
– Meni su se u životu događale slične stvari a uvjek po pitanju mojih najdražih. Kada sam imao prvi veliki solistički koncert, supruga mi je bila na operaciji, bio sam u totalnoj neizvjesnosti. Nakon što se koncert završio, sišao sam sa pozornice, pogledao na mobitel, a on nema signala, tako da nisam znao kako je prošlo. Bilo je užasno. Vezano za smrt moga oca, to je opet druga priča. Moj pokojni otac je bio muzičar i mi smo večeras na ovom koncertu slavili muziku, slavili smo ono što moja i njegova muzika inače radi. Slavili smo jedno pomirenje, povjerenje među ljudima. Moj otac je svojom muzikom slavio ono najbolje u čovjeku. Ni sam ne znam koliko sam uspješan u onome što radim, ali on je bio poslije drugog svjetskog rata jedan od dvojice najuspješnijih autora na Balkanu, a to je nešto nedostizno i veliko. On kada je ležao u bolnici ja sam imao koncert za gladnu djecu Somalije i to je njega jako zanimalo kao da i on sam ide na pozornicu. Ja sam na ovom koncertu bio nekako podjeljen, u tuzi sam kao i cijela porodica zbog gubitka, ali opet jedan dobar dio mene zna da je ovo jedina prava odluka. Ponavljam, on je bio muzičar i mi smo se svi na ovom koncertu okupili zbog muzike.
Da li ste ovu noć svirali i pjevali za njega?
– Ma ja to uvjek radim. Poseban je odnos između očeva i sinova, a ja to znam, jer i sam imam dva sina. Odnos majke i sina je nekako mirniji, a otac očekuje od sina da bude stub na što će se ta porodica kasnije osloniti. Ja nisam bio baš neko razmaženo dijete, otac mi je bio tradicionalnog odgoja, ali ja sam ponoson na to, jer je to bilo nešto najbolje, što me je baš tako tradicionalno odgajao.
Vas svaki novi album je priča za sebe, baš kao i ovaj posljednji “Toleranca”…?
– Jako sam ponosan na taj album. Samo pokušavam kroz pjesmu nacrtati kako bih volio da svijet izgleda. Ovoj mojoj generaciji dogodilo se nešto što smo mi morali odraditi za kratko vrijeme, a što su Francuzi odrađivali 200 godina. Morali smo iz jednopartijskog sistema ući u demokraciju, pa onda u trzišnu ekonomiju, pa je onda sve bilo popraćeno strašnim ratom. Ja sa puno milosti gledam na ljude koji su moji suvremenici, tu gledam i na djecu, jer im se puno stvari desilo koje su morali apsolvirati. Uporedite, recimo, jednog dječaka i sve njegove vršnjake koji su rođeni u Kanadi i i jednog dječaka i njegove vršnjake koji su, recimo, rođeni u Mostaru ili Sarajevu. To je neuporedivo.
Da li ste tolerantni?
– Nisam bio tolerantan. Ali sam vremenom jako dosta radio na sebi da bih to prevazišao, da bih postao tolerantan. Ja sam osoba jako “kratkog fitilja”, u stanju sam za jednu sekundu poluditi. Da nemam taj neki nitroglicerin u srcu ja ne bih znao o čemu se radi. Zbog toga svojim pjesmama pokušavam uvjek da poručim, nemojte da jedna greška zasjeni sve što imamo. Svi trebamo da budemo tolerantni i da praštamo.
Nešto o politici?
– Ja čekam čovjeka vizonara, koji neće biti političar već će da iskreno voli ljude koje vodi i koji ga biraju. Mi takvu sreću, barem što se tiče Hrvatske, nismo tako često imali, a ne bi se možda čak mogao ni sjetiti da je bio neko ko te iskreno voli, neko ko će donositi zakone kao, recimo, što ja donosim za moju djecu. Ja često njima kažem nemojte gledati u samo jedan prozor, širite svoje vidike, pa da i taj političar kaže tako nešto ljudima koje predstavlja.Volio bih da se na političkoj sceni pojavi čovjek ili žena koji bi donosili odluke ne za njihovo već za čovjekovo dobro. Nijemci to stalno imaju, imali su Helmuta Kohla koji im je bio kao otac, sada imaju Angelu Merkel, a mi smo daleko od takvih političara.
OSTATAK INTERVJUA U PRINTANOM IZDANJU
