Ima jedna skrivena, a poznata sarajevska kafanica u srcu Baščaršije koja se zove „Višegrad“. E, upravo u tom „Višegradu“ sreli smo poznatog sarajevskog merakliju, kompozitora, muzičara i pjevača, Seju Pitića.
„Topla zima, plava žena“
Za one koji ne znaju, Sejo je vlasnik velikog megahita narodne muzike „Topla zima, plava žena“, a tu pjesmu ovaj pjevač po prvi put je otpjevao na ilidžanskom festivalu 1980. godine.
-Dobro sam hvala dragom Bogu. Ispoštovao sam sve mjere po pitanju koronavirusa, vakcinisao sam se dva puta, tako da sam za sada sa svake strane zaštićen. A, šta nosi buduće vrijeme niko od nas ne zna, pa tako ni ja – rekao nam je na početku razgovora Pitić.
A, onda se prisjetio svojih početaka:
-Ja sam nekada bio samo muzičar u kvartetu rahmetli Omera Pobrića, a kada je došla ta pjesma onda sam postao i pjevač. I danas sam muzičar, a to mi je drago. Ta pjesma koja je stara 41 godinu traje još uvijek, i slobodno može da stane rame uz rame sa svakom dobrom pjesmom, a premca joj nema ni u ovim novim. Ja sam onda konačno počeo da radim ono što znam, a to je da pjevam i da sviram. Jedan duži period sam bio uspješan bas gitarista. Sada sviram gitaru i pjevam.
Koliko je pjesma „Topla zima, plava žena“ promjenila Vaš život?
-Tada i to vrijeme kada je bio pravi, istinski festival „Ilidža“, bila je jedna mala krilatica, ako možemo to tako nazvati: „Dođeš na Ilidžu kao nepoznat pjevač, a odeš poznat“. Tada postaneš neko i nešto. Međutim, sa tom mojom pjesmom nije bilo tako. Tada sam osvojio deveto mjesto, ali zahvaljujući Muradifu Brkiću, nekadašnjem direktoru „Sarajevo diska“ koji je tu pjesmu kasnije iskristalizirao u javnosti. Muradif je tada jedini u bivšoj Juoslaviji imao, da tako kažem „nos“, da prepozna istinski hit. Zahvaljujući njemu i njegovim saradnicima koje je imao širom Jugoslavije pjesma je postala megahit. Nakon toga nisam više bio Sejo prateći vokal, ili Sejo koji svira bas gitaru, a svirao sam skoro svim pjevačima od Arsena Dedića, do Ive Robića, Gabi Novak…, i tako dalje. Pa sam i ja postao pjevač zahvaljujući toj pjesmi. Tako se i moj život nabolje promjenio.
Privatni festival
Sejo za sebe voli da kaže da je pjevač koji nikada nije „galamio“ jer kako reče, pjesma se priča i pjeva, ne galami se u pjesmi.
Pomenuli ste ste da „Ilidžu“, rekli ste da nije više kao što je bila?
-Taj festival nije više ni lokalnog karaktera, ni sam ne znam kako bih ga nazvao. U svakom slučaju izgubio je sve ono što se zove festival, a to je strašno za jednu takvu muzičku priču koji je taj festival imao, jedan rejting koji je imao u bivšoj Jugoslaviji. Da, taj festival je postao privatni festival.
O sevdalinci, danas je svako pjeva i na svoj način?
-Ja sam oduvijek rekao da je rahmetli Zaim Imamović utemeljitelj dobrog i ispravnog pjevanja sevdalinke. Rahmetli Safet Isović je nestvarnih glasovnih mogućnosti i to je jedini čovjek koji je imao pravo da galami, jer niko drugi nije umio ni znao onako lijepo „galamiti“ dok pjeva kao on. Ali, to nije galama već njegova tehnika pjevanja. A, ovaj treći, rahmetli Himzo Polovina je najbolji tumač i interpretator sevdalinke po meni.
Piše: Bato ŠIŠIĆ
