Ekipa filma „Toma“ predvođena rediteljem Draganom Bjelogrlićem bila je u Sarajevu kako bi predstavili film. Svjetskom premijerom zatvoren je Sarajevo Film Festival. Posebne emocije izazvala je priča o najvećem boemu, slavnom pjevaču Tomi Zdravkoviću. Publika je kraj filma dočekala sa suzama u očima. Reditelj priča o tome kako je došao na ideju da radi ovakav film. S obzirom na to kako ga je publika dočekala u našem glavnom gradu, Bjelogrlić je kazao kako je navikao da ovdje bude srdačno dočekan.
Išao po osjećaju
Jeste li očekivali ovako sjajan prijem u Sarajevu?
-Ja dođem otvorena srca i budem tako dočekan i to je već nekako uigrano, tako da nema tu velikih iznenađenja. Nisam došao u Lisabon, pa sad da se nešto iznenađujem. Film smo završili prije neka četiri dana, jer smo htjeli da baš sve bude po planu. Uložili smo veliki trud, jer smo film pripremali šest godina. Ovo je malo i moj grad, kako to kaže moj lik iz filma „Južni vetar“.
Zašto baš Toma Zdravković i priča o njemu?
-To je priča o jednom vremenu, koga više nema, o jednoj zemlji koje više nem. Kada samo počinjali ja nisam bio svjestan da ćemo prvo rekonstruisati tu epohu od 30 godina. Ta epoha koja u stvari nije epoha – to smo mi do jučer živjeli, ali eto sad nam to djeluje tako daleko kao da je bilo prije sto godina. Svi ti ljudi koje sam ja i poznavao lično – sada su oni na filmskom platnu. Samo sam išao po osjećaju.
Kako je izgledalo snimanje?
-Nerijetko se dešavalo da zaplačemo na snimanjima, a plakali smo i onda kada smo gledali ovo ostvarenje. Ne bih ulazio u detalje, ali generalno je to jedna ogromna emocija prema tom vremenu, tim ljudima… Ti ljudi čine vrijeme. Sada više nema tih ljudi, tog vremena, a ni tog sistema. Nema tog života. A ja ga pamtim, tako da imam poseban odnos prema tome, tako da sam to pokušao prenijeti na film. Ako sam vas rasplakao znači da je ipak vrijedilo.
Ko je najviše pomogao da se publici približi život Tome Zdravkovića?
-Njegov brat, pokojni Novica. Dolazio je na snimanja par puta i od njega sam prikupio najviše informacija o intimi. Najviše nas je interesovao odnos sa Silvanom. Od Tominog brata i još nekoliko ljudi sam čuo da je on cijeli život bio zaljubljen u nju, ali se između njih nikada ništa nije dogodilo. Ona ga jeste pronašla u toj kafani „Radan“ u Leskovcu. To je nama bilo dovoljno da napravimo cijelu priču. Pored toga, tu je i činjenica da je on napravio njen najveći hit i poklonio joj ga. Sve ostalo je fikcija. U jednom menadžeru smo spojili tri čovjeka, anegdote sa svih strana… Tako da, da li je sve bilo istinito? Evo reći ću vam nije. Ima i anegdota o tome kako je Salko Kić, čuveni Salko Kić, vlasnik „Osmica“ vratio njegov kockarski dug i morao pjevati pola godine kod njega jer se stidio. Čovjek je u novembru tražio stol, a Salko kaže- može, ali tek naredne godine u februaru!
Film počinje svoj život
Kako ste birali glumce?
-Milan Marić niti liči na Tomu, niti zna da pjeva(smijeh). Imali smo ozbiljne kastinge godinama i on se pokazao kao jedini izbor. Tamaru Dragičević u ulozi Silvane izabrala je moja supruga. Rekla mi je, pa imaš Silvanu pred očima! Suprugu treba uvijek slušati, pa sam tako i ja. Tamara je bila jedina na kastingu, jer sam znao da više nema potrebe da tragamo.
Kakvi su planovi sa filmom „Toma?
-Pravimo seriju od materijala koji je ostao. Tu će biti Olimpijada, Tomini boravci u Sarajevu, druženja. Nakon ove premijere film počinje svoj život.
Zadnji Tomin koncert bio je u Sarajevu
Da li je premijera u Sarajevu slučajno ili namjerno, jer je Toma bio vezan baš za Sarajevo?
-To se poklopilo i opet je to neka sretna okolnost, da tako kažem. Tomini prijatelji su bili Davorin Popović i Kemal Monteno. Njegov posljednji koncert bio je u Sarajevu neposredno pred smrt. Imamo jednu scenu gdje on, Kemo i Pimpek pjevaju skupa, ali nikad nisu pjevali skupa na koncertu, eto to je fikcija.
Razgovarala: N. N.
