Poznati interpretator narodne muzike Duško Kuliš je jedan od onih koji je godinama snimao samo dobre pjesme, pa tako stvarao evergrine ostavljajući ih budućim generacijama. „Bez tebe je gorko vino“, „Suzo moja suzana“, Ti meni lažeš sve“… samo su neki od tih pjesama koje kroz decenije pjevaju generacije.
Naš poziv zatekao ga je u Splitu, gdje živi sa porodicom ali, kako nam reče, Sarajevo iz njega nikada nije, niti može da ode.
-U poslovnom smislu svjetska pandemija me usporila, a u privatnom nije. Ja sam se kao autor posvetio tom poslu, studijskom snimanju, tako da sam uglavnom bio ispunjen tim poslovima, pisanjem novih pjesama i snimanjem u studiju. A, te neke velike priče, tipa koncerti Australija, Amerika, Kanada…, sve je to nažalost na čekanju. Do pojave nekog novog vremena – rekao nam je na početku razgovora Kuliš.
Već godinama ne pišete samo za sebe već stvarate pjesme i za druge pjevače?
-Sad sam u prilici i da ekranizujem te kompozicije jer sam i na tom polju postao aktivan. Bit će to neka moja priča u kojoj ću šanse pružati mladim, talentiranim pjevačima, a usluge ću pružati i nekim mojim starijim kolegama koji budu htjeli da sarađuju sa mnom. To je za sada tako, a dalje ćemo vidjeti.
Rekli ste da će te šansu davati i mladim pjevačima. Ko je Vama pomogao na početku karijere da budete danas to što jeste?
-U tom vremenu ja sam već bio mladi muzičar, svirao u nekoliko bendova kao klavijaturista. Prvu Novu godinu svirao sam u hotelu u Kreševu, a bio sam osmi razred Osnovne škole. Svirao sam pop i rock. A, onda se u jednom periodu mog života pojavio Sejo Pitić koji me je odveo sa sobom, on je pjevao i svirao gitaru, a ja klavijaturu. Bio je to taj neki početak puta koji me odveo u narodnjačke vode. Uz Seju sam i propjevao. Poslije toga sam položio audiciju na Radio Sarajevu, snimio za njihov arhiv nekih tridesetak pjesama, a onda mi je rahmetli Omer Pobrić napisao pjesmu „Sreli smo se kad lišće zažuti“ sa kojom sam dobio nagradu kao debitant na Festivalu Ilidža. Poslije toga Blagoje Košanin mi je napisao antologijsku pjesmu na tekst Josipa Sliška „Bez tebe je gorko vino“, pa onda dolazi pjesma „Ti meni lažeš sve“ koju mi je napisao Haris Džinović koji je tada bio u grupi „Sar e roma“. Nakon toga dolazi opet hit „Suzo moja Suzana“ čiji sam ja autor, a koja je bila pečat na tu moju mladalačku karijeru.
Na samom startu imali ste velike hitove, došli ste iz jednog manjeg mjesta, kako ste snalazili u toj Vašoj popularnosti?
-Ja sam u Sarajevo došao da studiram i studirao sam germanistiku, pa sam pomislio da ću biti profesor koji će samo vikendom da ima nastupe, ali sve se okrenulo. Naravno niko, pa ni ja, ne može ostati ravnodušan na tada tri velika hita, pa sam tada mislio da je svijet samo ružičast. Ali, onda vas godine opamete, spuste na zemlju, postanete realni, pa od jednog mladog čovjeka postanete ozbiljna osoba.
Pored velikih jugoslovenskih hitova, pored velike karijere, ostali ste sasvim normalni, čovjek iz naroda?
-Ja pokušavam život posmatrati iz jedne sasvim normalne, realne perspektive. Pjevač, estradni radnik je samo jedna profesija, kao što je i jedan vrhunski krojač sasvim normalan, tako da i vrhunski pjevači i kompozitori imaju pravo biti normalni. Ja uživam u toj normalnosti, a moje dvije vodilje su dobrota i pozitiva. Želja mi je da kompletna karijera bude takva. Ne možete stvarati, pisati divne pjesme, a biti loš čovjek, meni je to nespojivo. Sve mi to daje snagu da izdržim ova teška vremena u kojem se nalazimo.
Da li se možete sjetiti šta ste svojevremeno uradili sa Vašim prvim honorarom?
-Ima onaj bosanski vic: “Prvo sam vratio dugove, a ostali su pričekali“. Potrošio sam ga sa prijateljima, svi smo bili studenti, nas sedmoro stanovalo je u jednom stanu. Sjećam se da smo pojeli jako mnogo krompiruše jer je bila jeftina, eto to nam je bio neki stil života. Uglavnom te prve svirke su bile potrošene na prijatelje, a kasnije i na djevojke, odlazak na ručak, večeru.
Nekadašnja i današnja estrada?
-Ja danas to mogu sa ponosom da kažem, da je nekadašnja estrada živjela veoma složno. Cijenilo se prijateljstvo, druženje. Halid Bešlić i ja smo od prvog dana kada smo krenuli sa pjesmom bili cimeri, stanovali smo zajedno, pa tu su bili još Marinko Rokvić, Enes Begović, moj Rizo Hamidović… Ova današnja generacija pjevača trebala bi malo da pogleda u retrovizor, pa da vidi kako smo mi imali zdrav odnos. Mogli bi slobodno izvuči pouku, nešto naučiti od naših prijateljstava.
Ovih dana objavili ste novu pjesmu „Sarajevska priča“ i spot za nju?
-Svi moji uspjesi krenuli su iz mog Sarajeva. Tu pjesmu sam napisao u trenu, stajala je jedno vrijeme, čekajući realizaciju. To vrijeme je ovih dana došlo, a za samo par dana pjesma je dostigla 100.000 pregleda, sa tendencijom rasta. A, ono što me više raduje od tog broja pregleda su jako, jako pozitivni komentari od ljudi diljem svijeta. Nisu iz Sarajeva, ali ih pjesma veže za taj grad. Ta pjesma je po meni jedan mali nukleus, gdje se ljudi mogu zakačiti za tu neku emociju, a koja u kompletnom regionu nedostaje.
Svojevremeno ste snimali klasične narodnjake, da biste se zadnjih godina malo udaljili od toga i počeli snimati pjesme u zabavnom stilu?
-Ja sam vam kao pekar, osim što voli krompirušu mora da pravi i druge pite, jer neko voli i burek. Prostor u kojem ja danas živim je Dalmacija, pa sam pisao pjesme za Mišu Kovača, Dražena Zečića, Zdravka Škendera…, to je čisto moja profesionalna nota. Na novom albumu imat ću i pjesme iz Makedonije. Ravnice, dakle ja volim tu muzičku slobodu. Ako sam pjevao narodnjake, ne znači da moram ostati klasični narodnjak. Snimio sam i pjesmu „O sole mio“ jer mi je to bio pjevački izazov. Naravno da je za mnoge prva asocijaca na mene, da sam narodnjak i ja nikada nisam bježao od toga , niti to želim.
Danas sa porodicom živite u Splitu, kako se tu osjećate?
-To je moja životna situacija. U Splitu sam Bosanac, u Sarajevu sam svoj, ali neko ko ne živi tu, u Beogradu sam Splićanin. Tako da se nekako taj moj identitet na tim prostorima zatekao u jednoj formi: „Ja nisam ničiji, jesam svačiji, a ustvari ja sam samo svoj“. Recimo, u Hrvatskoj gdje živim, moju muziku ne možete da čujete na radio-stanicama, vidjeti na TV, to je nemoguća misija. Samo se borim dobrim pjesmama.
Šta biste danas poručili mladim pjevačima?
-Mene su svojevremeno savjetovali pokojni Toma Zdravković i Blagoje Košanin, da imam pjesmu koja traje i što ti pjesma više traje, to je osnova na kojoj treba da počivaš i da težiš. Moja preporuka im je da biraju dobru pjesmu. Jer džaba ambalaža, ako u njoj nema ničega. Spadam u tu kategoriju rijetkih pjevača, da pominjanje mog imena asocira na dobre evergrin pjesme, kvalitetne pjesme. A, danas ili je pjevač ili je iz rijalitija, pa ne znaš na što te asocira. Ako neko ima dobru pjesmu, nije bitno da li se počešljao ne lijevu ili desnu stranu, bitna je pjsema.
Kako ste izbjegavali skandale ili tračeve?
-Sve je to od osobe do osobe, a posebno danas. Novinari traže samo senzaciju, ako im je ti nudiš, oni te odmah nanjuše i onda te ne ispuštaju tako lako. Ja želim samo da pjevam, ako me neko voli to poštujem, ako me ne voli i to poštujem. Bez stresova, skandala, ogovaranja i tračeva.
Da li postoji neka pjesma koju ste odbili, a ona postala hit, ili ste snimili neku pjesmu, a ista postala hit u izvedbi drugog izvođača?
-Mnogi to ne znaju, ali ja sam bio prvi koji je snimio pjesmu “Ne klepeći nanulama“, na kojoj je klavir svirao rahmetli Ismet Alajbegović Šerbo. Poslije toga bilo je nekoliko nas koji smo je snimili, ali tom pjesmom je ondašnju Jugoslaviju „razvalio“ divan pjevač i moj dragi kolega Nedžad Salković. Jednostavno, njemu je bila suđena. Svojevremeno su mi Marina Tucaković i Futa napisali jednu divnu pjesmu, ali stigla je u vrijeme rata. Nisam je snimio, snimio ju je jedan drugi pjevač i ona je onda „ubila naciju“.
Da li imate kontrolu nad Vašim Youtube kanalu?
-Imao sam problem, jer su Bugari vodili sve moje kanale i onda sam da bi preuzeo kontrolu morao obrisati preko 27 miliona mojih pregleda. Tokom pandemije sam opet sve to postavio na noge, sin mi sada to sve vodi. Krenuo sam od nule i sada moj sin sve to kontroliše.
Razgovarao: Bato ŠIŠIĆ