Šemsu Šuljaković je rijetkost vidjeti negdje na nekom nastupu jer je sve svela na minimum. A, o intervjuima da ne govorimo.
Popularnu „majkaru“, kako je odmilja zovu njene kolege, sreli smo u njemačkom gradu Ofenbahu i s njom u jednom od tamošnjih kafića razgovarali o svemu pomalo.
–Sada pjevam za svoju dušu, kad hoću i kad mogu. Jednostavno, kada poželim da pjevam onda prihvatim poneku ponudu, pa u taj grad gdje nastupam dođem nekoliko dana ranije, šetam, odmaram, kupujem, družim se neobavezno sa rajom koja me prepozna, sretne na ulici… Imam svugdje prijatelja, a koje sam stekla tokom svih ovih mojih godina rada. Ne odazivam se svakom na pozive i kako ko hoće. Jednostavno uradim spontano, mnogo poziva odbijem, samo rijetke prihvatam za gostovanje. Prije sam pjevala za raju, a sada pjevam lično za sebe, sada sebe zadovoljavam – priča ona na početku našeg razgovora.
Dok smo razgovarali sa Šemsom prišao joj je nepoznat čovjek, rodom iz Dervente i prvo je pitao da li je to Šemsa jer ne može da vjeruje da ju je sreo u Offenbachu, a onda počeo od sreće, radosti, treme, nekog unutrnjeg nemira da plače i rekao joj kako sada kad ju je vidio počeo da proživljava godine njegovog sretnog života kada je išao na njene i koncerte „Južnog vetra“ osamdesetih godina.
– Ovo se ne može riječima opisati. Dakle, i nakon toliko godina ljudi mi prilaze, prepoznaju me, raduju se susretu sa mnom. To je ono što me čini sretnom i još jednom pokazuje i dokazuje da sam u životu i karijeri sve pravilno i pošteno radila – nastavila je Šemsa.
Zbog čega si se povukla?
– Davno je bila 1972. godina i vjeruj mi da sam baš jako umorna. Kada se odmorim, kada napunim te neke “baterija“ onda se odlučim na poneki javni nastup. Tada i meni bude lijepo i to je meni priznanje kada vidim da me ljudi toliko, nakon svih tih godina vole. Lijepo je biti u prepunoj dvorani i diskoteci punoj ljubavi.
Zbog čega nisi obilježila 40 godina postojanja i rada na estradi?
–Tu zaista nemoćna. Prije svega psihički, a ni fizički ne bi mogla to da izguram, zbog svih tih priprema, organizacije, ma već mi je sada loše kad pomislim na to. A, prva i najvažnija stvar je ta što sam je veliki tremaroš. To moje srce ne bi moglo izdržati, neću da pružim šansu nekim da me vide da umirem na bini. Pa bila sam na Sinanovom koncertu u Beogradu, ja samo to sve toliko lično primila, da sam dobila herpes na ustima, sve od stresa. Nekada prije nisam razmišljala o tome, valjda mladost ludost, ali sa godinama sve se to promijenilo, postala sam svjesnije sve te odgovornosti. Ma ni govora!
Šemsa Suljaković i Počitelj? Kažu da je ustvari sve tamo i počelo?
– Nije baš u Počitelju počelo, ali jeste taj lijepi Počitelj obilježio jedan dio mog života i moje karijere. Sjetim se odmah bistre Neretve, mojih prijatelja, mojih ljubavi, prijatelja Muje Karalije, bio je slijep, ali jako drag. I danas sam u kontaktu sa gazdaricom te kafane gdje sam pjevala jer gazda je umro. U Počitelju sam živjela od maja do septembra. Kad bi počela „Trešnjeva nedjelja“ došla bih i ostala do septembra. Imala sam svoju sobu, pa čak i kad se kuća pravila gradila se soba za Šemsu, čak i danas postoji u njihovoj kući Šemsina soba.
Da li ti je Počitelj na neki način bio odskočna daska?
– Ne bih mogla tako reći, ali jeste bio moja oaza mira. Kada mi je Šaban napisao moju prvu pjesmu „Otišla je ljubav sa našeg kućnog praga“, on me tjerao da se malo pojavljujem u ostalim gradovima. Sjećam se da mi je rekao: “Ploča objavljena, pjesma hit, a pjevača nigdje“? A, nisam mogla bez kafane i Počitelja. Pa bi tako skoknula malo u ostale gradove i opet nazad u kafanu.
Kada bi ti rekli ili u novinama prozvali da si kafanska pjevačica, da li te to vrijeđalo?
– Nikad,ama baš nikad! I dan danas volim kafanu. Ne znam zašto se ove današnje pjevačice vrijeđaju kada im kažu da pjevaju u kafani. Nije niko počeo ni u crkvi, a ni u džamiji da pjeva. Svaki pravi i istinski pjevač morao je proći kafanski život. Ne stide se tangica koje su u gro planu, ne stide se guzica kojima skreću pažnju na sebe, a stide se kafane. Ma, hajde sve neke folirantkinje i fine mamine curice?
Da li ti stižu ljubavne poruke ili ponude za brak?
– Meni se niko ne smije na takav način obratiti. A, kada mi se počne neko i nabacivati, sve to odmah okrenem na šalu pa kažem: „A vidi ga što mi je fin, rodila te majka“, i tako to i onda on popusti. Ma, ko će majkaru dirati?
Bojiš li se nove ljubavi?
– Ne bojim, ali samo kada bih nešto zapikirala, kada bih skontala da je to to, onda bi se možda i upustila u tu priču. Sve ostalo je nametanje. Šalim se naravno! Sretna sam ovako kako mi je. Sada su na redu moja unuka i moj unuk. S njima pričam o njihovim ljubavima.
Da li neko od njih ima talenat na tebe, talenat za pjesmu?
– Nema niko, ni sin, ni unuka, ni unuk. Totalni su antisluhisti. A, baš bih voljela da je neko povukao na mene, pa da ga sada malo uvodim u sve to, ali možda će neko praunuče povući na Šemsu.
Da li po tebi postoji bh. folk scena?
„Postoji, naravnO! No, većina je indirektno pobijena kroz hiljade ovih novih pjevača koji samo dolaze i dolaze, a niko od njih ne ostaje, samo rijetki opstanu. Valja se danas boriti sa svom tom svitom, a ja sam se kulturno povukla, pomalo raduckam i trošim svoj život natenane u sreći i rahatluku, sa ponekim koncertom.
Da sada sjediš sa Sinanom Sakićem, a da uđe Mile Kitić, da li bi ga pozdravila ili da je obratna situacija?
– Naravno da bih. Bez obzira što njih dvojica ne razgovaraju gledala bih da to odmah izgladim, a mislim da bih mogla da ih pomirim, kada bi se desila jedna takva situacija. Odmah bih palo ljubljenje, ruka ruci tako to. Jako mi je žao što njih dvojica ne razgovaraju jer ja sam strašno vezana za tu grupu i za te ljude sa kojima sam radila i nastupala. Mene je strašno pogodilo što su se u zadnje vrijeme zakačili Sinan Sakić i Mile Bas, baš me boli. To mi nekako dođe kao da je Mile otac, a mi smo djeca, pa smo povrijedili oca. Žao mi da se sekiraju, a posebno da se sekira Miodrag Ilić. Sinana često neko navuče na priče, pa onda on kaže što ne misli, ali bude kasno. Meni suza odmah krene kada se svega toga sjetim. Voljela bih da se svi ponekad sretnemo i prodernečimo kao nekada, ali izgleda da je to samo moja želja.
Da nije bilo „Južnog vetra“, da li bi bilo Šemse Suljaković?
–Bilo bi, ali sve bi to možda ostalo lokalnog karaktera. S kim bih, gdje bih, kako bih sve to radila? Ne vjerujem da bih bila na ovom mjestu gdje sam danas? Bila je to moja sudbina. Sve što sam poslije „Južnog vetra“ radila bilo je jednostavno iz navike, tek da nešto snimim, da ima kao neka nova pjesma. Mi smo se razišli kao prskalica, puklo i sve otišlo do vraga. Nikad poslije toga nije bilo isto. To mi je isto kao da mi se porodica raspala, ali šta ćeš idemo dalje.
Kako čovjek stari sve više misli na smrt. Da li se bojiš sudnjeg dana?
– Ne, apsolutno ne. Evo sada da umrem, pa Bože moj šta ću. Svi smo u tranzitu. Naživila sam se, ali mogu još. U septembru ću napuniti 68 godina, ali nedam se. Ništa na sebi nisam radila ekstremno, osim nosa iz zdravstvenih razloga i podočnjake sam malo korigovala. Sve ostalo je majka priroda.
Da li si za sve ove godina rada dovoljno zaradila da možeš da živiš bez finasijskih briga?
– Jesam vala koliko god to je moje. Mogu ugodno da živim, da priuštim sebi što mi treba i to je to, ali da uvijek pomalo poguram djecu. Ne patim od aviona i kamiona, imam sve.
Da li te nekad neko od kolega uvrijedio?
– Nije vala nikad niko. U stvari jeste jedna koleginica, ali privatno i jako mnogo sam razočarana u nju. Ona je meni u principu i dalje draga, ali mi je žao što je povjerovala jednoj našoj zajedničkoj prijateljici koju je opet upoznala preko mene. Žao mi je što je povjerovala u njene gadosti kao da mene nije znala 20 godina. To me jako povrijedilo.
Gledala sam kako se moje kolege ubijaju drogom u Italiji
Cigarete, droga, alkohol?
– Sve diraj, ali cigarete ne. A ponekad jedna čašica vinajer mi je to doktor preporučio(smijeh), crno vino. Droga nikad, ali sam gledala kako pojedine kolege to konzumiraju, posebno po svadbama u Italiji. Oduzimaju li se oduzimaju.
Šemsa nam je na kraju rekla da će malo otici na more i jedva čeka kada će se vratiti u njenu oazu mira u Švedsku gdje ima svoj mir, zelenilo, mjesto gdje se napaja pozitivnom energijom…
