Kaže da je ponosan na godine i dane kada je stidljivo, ali sa puno vjere i nade otvarao vrata estrade i ulazio u taj, njemu do tada čudesni svijet emocije, odnosno stihova i muzike koju je upijao od svojih tadašnjih uzora kao što su Safet Isović, Cune Gojković ili kompozitor Obren Pjevović.
Današnji pjevači, vjeruje, ne prolaze niti mogu osjetiti nešto takvo. Muzika je otišla u nekom drugom pravcu koji on ne poznaje, izgubljene su mnoge vrijednosti, nestalo je čari i draži, umjetnosti…
Mogli bi zaključiti da je i ne priznaje. Rekli smo to u njegovo ime, znajući da tako misli, kao i mnogi drugi iz vremena kada se na sceni pjevalo – a ne vrištalo, trčalo i skakalo. Danas je i sam u gardi onih koji su nekome uzor, a za dvije godine napunit će jubilarnih 35 godina zvaničnog estradnog rada. Onaj nezvanični dio, prije diskografskog prvijenca, ne računa.
Asim Brkan. Ili još bolje: “Tvoje oči garave”, “Ne ruši mi sreću nepoznata ženo”, “Jednom sam i ja volio”, “Najljepšu haljinu noćas obuci”, “Ko je majko onaj čovjek”…
Šta je to novo kod Asima Brkana?
– Uobičajeno i ništa tako posebno. Poneko gostovanje, televizijske emisije, festivali gdje me pozovu i tako. Uglavnom, sve po starom.
Ima li nešto od novih pjesama, hoće li biti nešto po tom pitanju u skorije vrijeme?
– Mislim da će se prije desiti jedna dobra kompilacija starih hitova, a to govorim jer su me moji nekadašnji izdavači i prijatelji iz RTB kontaktirali i predložili mi da to zajedno uredimo i odaberemo.
Šta je sa nastupima?
– Pa, tako. Ima nastupa, ali dobar dio izbjegavam iz prostog razloga što ne mogu da pjevam bez pravih muzičara, bez dobre ekipe. Ovo sa mašinama od instrumenata je totalno u drugom svijetu od onoga što sam ja pjevao, snimao i navikao. Jer, bez orkestra nema dobrog nastupa.
Da, ali sada je “novo vrijeme”…?
– Znam. Zato se u njemu i ne snalazim baš najbolje. Svi bi nešto naprečac, na brzinu, da se to odradi sa jednim čovjekom. Ja to zaista ne mogu da shvatim, a kamoli uporedim sa nekadašnjim pristupima muzici, pjevanju i koncertima uopšte.
Da, ali ovih godina mlađi pjevači, odnosno kompozitori tako diktiraju…
– I zato nemaju pravih hitova. Nemaju pjesama koje žive i koje će živjeti. Sve je to kratkog daha, nekog kratkotrajnog uspjeha, ako je uspjeh uopšte. Ništa ne ostaje, svjedoci smo toga. Ili, da ne budemo na kraj srca – čast pojedincima. Ne može se dobra pjesma napraviti za jedan dan. Ja tu priču ne poznajem. Nekada su se pjesme radile danima, albumi su se snimali relativno dugo, temeljno, vodilo se računa o svemu, sviralo je po osam, deset ljudi itd. A danas? Šta možemo vidjeti i čuti danas? Smlate pjesmu za sat vremena i evo ga “hit”! Ma, dajte molim vas, kakvi hitovi, kakve pjesme, o čemu mi pričamo? Ja ne vjerujem da to može tako. Ja sam imao sreću da počinjem, snimam i sarađujem sa ljudima čije pjesme i danas žive, koje se traže na svakom veselju, na radiju ili televiziji. Naravno, ne govorim ja samo o sebi i svojim pjesmama, to nikako. Ali, evo, uzmimo stvaralaštvo jednog Obrena Pjevovića sa kojim sam imao čast da radim i snimam. Pa, na pjesmama se radilo danima. Pjevović je tekst, muziku i aranžmane znao raditi po sedam, deset dana. Ništa nije bilo na brzaka. Ali, zato je imao hitove koji traju. Neću govoriti o sebi, ali očit primjer toga je, recimo, Miroslav Ilić sa hitom “Djevojka iz grada” ili Cune Gojković sa antologijskom pjesmom “Kafu mi draga ispeci”. Svadbe, slavlja…to su pokazatelji šta traje i šta vrijedi, narod je mjerilo svega toga. To se traži i naručuje isto kao nekada, dok po raznim takmičenjima mladih pjevača vidimo i čujemo na osnovu čega i kojih pjesama dobijaju najviše glasova, aplauza ili pohvala.
