Poznati roker Jurica Pađen jedan je od ovogodišnjih članova žirija u HRT-ovoj emisiji “Zvijezde pjevaju”. Došao je naknadno, nakon odustajanja Tonyja Cetinskog.
Profesionalna etika
Jeste li odmah prihvatili angažman u šou „Zvijezde pjevaju“ ili ste morali malo razmisliti?
-Ponudu za sudjelovanje u ‘Zvijezde pjevaju’ odmah sam prihvatio jer još nisam imao priliku naći se u takvoj ulozi, a znao sam da se radi o formatu visokog produkcijskog nivoa, što je bio dodatni motiv da se pridružim ekipi. Uz to, znao sam da ću imati dovoljno vremena da to odradim jer mi je bilo jasno da će zbog epidemije koncerti biti otkazani, pa je to bila prilika da se bavim nečim što se uklapa u moju profesiju. Inače, znam pogledati takvu vrstu emisija, ponekad me to opušta.
Doživljavate li sebe kao strogu osobu?
-Ne doživljavam se kao strogu osobu, ali imam razvijen osjećaj za profesionalnu etiku. Tako sebi postavljam visoke standarde kada se upuštam u neki posao i smatram da se pri tome mora dati najbolje od sebe jer polovična rješenja ne donose ono pravo zadovoljstvo ni ispunjenost, a ni rezultat. Isto to onda s pravom mogu zahtijevati i od svojih saradnika. Tek tada mi je, što bi se reklo, srce na svom mjestu.
Koliko je teško u ovo digitalno doba postati nova senzacija?
-U ovoj digitalnoj eri teško je postati nova muzička senzacija, uostalom nikad to nije ni bilo lako, samo što nekada za sve one koji nisu uspjeli u tome nismo ni znali jer o njima nisu pisale novine niti su bili na televiziji, a danas svako može staviti svoju pjesmu na Jutjub ili Instagram i nastaje velika gužva u eteru, što je nemoguće pratiti. Osim toga, danas je ono što je nekada bila umjetnost, koja podrazumijeva duhovni angažman i osobnost, preuzela industrija te nas zasipa obiljem proizvoda bez karaktera. Zato se velik broj ljudi instinktivno okreće unatrag i u sadržajima iz prošlosti traži ono što bi mogli nazvati iskrama duha. Došlo je vrijemeda će svako imati svojih 15 minuta slave, međutim, danas je to postalo pet minuta, a mnogi se guraju oko mikrofona jer to izaziva znatno više medijske pažnje. U najvećem broju slučajeva, čini se da je puno važnije biti u centru pažnje nego ponuditi sadržaj.
Kako danas gledate na svoja gostovanja u rijalitijima kao što su „Farma“ i „Veliki brat“?
-Moje sudjelovanje u toj vrsti formata bio je dijelom eksperiment, da istražim kako ću reagirati u tako pomaknutoj situaciji, a s druge strane, ni financijska komponenta nije bila zanemariva. U tim fazama života bio sam u situaciji ili se zadužiti kod banke ili rijaliti. Mislim da sam dobro odlučio, a svima koji mi to prebacuju mogu reći da to smatram dobrim potezom.
Da li je to pošteno zarađen novac?
-Da, s obzirom na okolnosti.
Život nije bajka
Šta biste izdvojili iz vremena sviranja s „Parnim valjkom“?
-Iz vremena Valjka ima puno toga što se može izdvojiti zbog 150 dana godišnje na putu po cijeloj regiji. Jednom smo svirali u Novom Pazaru ili Uroševcu, ne sjećam se tačno, i neki tip je proletio preko bine i za njim drugi, koji ga je ganjao, a pritom su me umalo srušili. Ovaj prvi krenuo je prema staklenom zidu dvorane u kojoj smo svirali, drugi u stopu za njim. Sviram i gledam gdje će sad? Kad, u maniri najboljih vesterna, ovaj prvi naglavačke se baca na taj izlog, staklo puca u komadiće, on pada izvan dvorane, a drugi kroz to razbijeno staklo za njim.
Koliko je novac ključan u rok muzici?
-Rijetki su imuni na bogatstvo. Puno je njih krenulo u svirku da pobjegnu od siromaštva, a naravno da ne želim pri tome reći da nisu bili talentirani i sposobni te pritom krvavo radili. No većina ipak voli luksuzan auto, spavati u top hotelima, imati vrhunske komade, najbolju drogu, velike kuće i piti skup šampanjac. Dakle, život uglavnom nije bajka.
Gdje je Džoni?
Idu li vam na živce pitanja o Džoniju Štuliću, jer ste jedan od sretnika koji komunicira s njim?
-Poslije jednog koncerta uletio mi neki momak i kaže može li me nešto pitati. Rekoh može ako pitanje ne glasi: ‘A gdje je Džoni?’
Razgovarala: N.N.
