Zvanična adresa stanovanja je Minhen. Međutim, on je i u Pragu, rodnom Sarajevu, često se poslom nađe u ravnoj Semberiji, tačnije u Bijeljini, ima ga u Americi, otisne se i do Azije…
Njegove adrese ispisuje muzika, ona ga vodi i nosi širom svijeta. Brano Likić, u muzičkom svijetu ime vrijedno poštovanja i pažnje, sarajevska legenda sa kojom čovjek ne zna kako bi počeo i završio razgovor. Jer, puno je toga što ima da kaže. Toliko puno da bi teško stalo na sve one maloprije spomenute adrese, a kamoli u jednu priču.
Osnivač je grupe “Rezonansa”, potom “Baglama benda” kojim je odškrinuo vrata “Novom primitivizmu” koji će nekoliko godina kasnije doživjeti pravu ekspanziju kroz djelovanje drugih bendova, tačnije “Elvis J Kurtovich” i “Zabranjenog pušenja”, a bio je i član prve postave “Formula 4” i još nekoliko drugih bendova tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Gitarista, aranžer, pjesnik, tekstopisac, kompozitor, pjevač i producent kroz čiji su studio osamdesetih godina prošlog vijeka u Sarajevu prošli najbolji, najtiražniji i najznačajniji albumi pjevača i grupa koji će obilježiti sarajevsku pop-rok scenu u nekadašnjoj Jugoslaviji, kao što su Kemal Monteno, Vajta, Zerina Cokoja, Davorin Popović, bendovi “Merlin”, “Plavi orkestar”, “Bijelo dugme”, “Bombaj Štampa” i mnogi drugi. Do danas je, kaže, producirao preko 530 albuma.
Ali, da pokušamo krenuti redom. Sa Likićem smo se sreli u Bijeljini, nakon par dana usklađivanja slobodnog vremena. Bašta kafića u obližnjem Slobomiru na obali Drine bila je idealno mjesto za naš susret i razgovor, neka nova saznanja i evociranje Likićevih uspomena.
– Moj susret sa muzikom desio se veoma rano, u osnovnoj školi, dok sam bio klinac u pravom smislu te riječi. Muzički sam bio nadaren i to se odmah prepoznalo. Otac je imao želju da sviram harmoniku, ali ja sam po svaku cijenu želio gitaru i to mi se ostvarilo. U školi sam bio veoma aktivan, a učiteljica je to podržavala. Već tada sam sa drugarima išao na školske priredbe, festivale i slične muzičke manifestacije. U šestom razredu oformio sam moju prvu grupu “Žute pjege” i pjevali smo moje prve pjesme – prisjeća se Likić školskih dana, prvih početaka i majke koja je strpljivo šila odjelca od “vražije kože” za njegove nastupe. Znao je da će muzika biti njegov život i nastavio je u tom pravcu.
– Kao gimnazijalac uveliko sam zarađivao svoj džeparac, pa i više od toga. Tada sam svirao, pjevao i komponovao. Početkom sedamdesetih desila se “Formula 4” sa Ljubišom Racićem, Senadom Begovićem i Zlatkom Nikolićem. Teškom mukom smo došli do studija, ali smo ipak uspjeli da snimimo “Kakvo veče mala moja”. Razišli smo se 1973. godine u Dubrovniku, ili da budem precizniji nakon povratka kući u Sarajevo. Jednostavno je došlo do zasićenja, drugarski smo se pozdravili i pošli svako svojim muzičkim putem – pojašnjava Likić koji je nešto kasnije osnovao bend “Sunce”, a zatim “Rezonansu” koja će uspješno egzistirati od 1975. godine sve do 1989. U tom periodu održali su na stotine koncerata, snimili su devet singlova i sedam LP ploča.
– Po povratku sa školovanja moje sestre Branke u Sarajevo, došao sam na ideju da oformim “Rezonansu”. Objavili smo prvi album i pjesma “Nemoj meni branit nano” doživjela je veliki uspjeh, odnosno slušanost, baš kao i “Saraj poljem jezdi jedan vranac”. Nekoliko godina kasnije poželio sam transformaciju, pa se tako desio “Baglama bend”. Pjesmama “Četiri konja debela”, “Oj, Bosanko” ili “Benzin u krvi”, trasirao sam jedan novi muzički pravac koji će se pretvoriti u “Novi primitivizam”, u talas koji će doživjeti veliku popularnost u ondašnjoj Jugoslaviji. Dakle, mnogo prije nego što će se pojaviti “Elvis J Kurtovich” i “Zabranjeno pušenje”, kao i fenomen folkenrola “Nervoznog poštara” polovinom osamdesetih. Ali, to sada i nije više tako važno – zaključuje Likić koji će nešto kasnije raditi muziku za pozorište, televizijske emisije poput popularnog “Nedeljnog zabavnika” i slično. Kada je riječ o produkciji u kojoj je ostavio neizbrisiv trag, priča je počela davne 1982. godine.
– Ni sam više ne mogu nabrojati sa kim sam sve radio. Bilo je toga zaista, zaista mnogo. Producirao sam prvi album “Merlina”, “Plavog orkestra”, bilo je tu i “Bijelo dugme”, narodnjaci Mile Kitić, Hanka Paldum, pa sve do “Derventskih lola”. Radio sam i uradio zaista jako puno. Do sada oko 530 raznih albuma. Ne postoji značajnije ime sa estrade sa kojim nisam sarađivao barem jedanput, ako ne u više navrata – priča naš sagovornik, čovjek kojeg su cijenili i oni koji su važili za ovakve ili onakve u jeku slave.
Jedini je producent koji je prekinuo snimanje legendarnog Tome Zdravkovića sa kojim nije želio da radi jer je bio u priptom stanju. Iako se pokojni Toma pobunio, povinovao se Likićevom “naređenju” da u studio dođe narednog dana.
– Bilo je i takvih situacija, dolazilo je do određenih sukoba u stavovima, razmišljanjima, ali sam oduvijek težio da istrajem u svojim naumima jer muzika i produkcija nisu zezanje. Davao sam i još uvijek u tom poslu dajem sebe. Takođe, od ničega sam želio da napravim nešto. A opet, sa druge strane, nikada da se “istrošim” do kraja. Važno je trajati. Uglavnom znam šta hoću i šta želim, a bilo je i situacija kada bih zaplakao od ljutnje kada ne bih uspjevao da postignem što želim – iskren je Brano.
Na pitanje da li postoji neko sa kim nije sarađivao, a volio je da se to desilo, Likić kaže da je to Arsen Dedić, a onaj koga je posebno cijenio i volio je legendarni Davorin Popović.
– Žao mi je što nisam ništa konkretno uradio sa Arsenom Dedićem, iako smo se davno upoznali, družili i na kraju sprijateljili. Ali, dobro, možda je tako trebalo. Što se tiče onih koje sam posebno volio i cijenio, kao što je to i sada iako nije među nama, to je pokojni Davorin Popović. Poznavali smo se jako dobro, družili se, bilo je obostranog poštavanja, respekta i prijateljske ljubavi. Pozitivni tremaroš, nekako drugačiji, poseban, pozitivan čovjek kojeg su svi voljeli. Često smo zajedno radili, a kao posebno čega se rado sjetim jeste naša turneja po Dalmaciji, kada je u ekipi bio i veliki glumac Mija Aleksić. Dani koji se ne zaboravljaju. Posljednji put smo se vidjeli u Pragu, nekoliko mjeseci prije nego što će umrijeti.
Kada su planovi u pitanju, Brano kaže da ne voli mnogo planirati. Čak ni ljetovanje. Sve prepušta da se dešava samo po sebi. Radi na novom džez albumu koji će, kako kaže, objaviti i za naše tržište. Uglavnom, stalno je u pokretu, u izazovima, u stvaranju i eksperimentisanju. A između toga pomalo radi i na pripremi knjige u kojoj će biti riječi o životu, stvaralaštvu, prijateljima i svom muzičkom kameleonstvu koje je već odavno ušlo u zbirku najboljih i najznačajnijih na našim prostorima.
