Dženan Jahić, Mostarac sa sarajevskom adresom, otkad zna za sebe zna i za muziku. Ritam je ono što ga je nosilo kroz život, a upornost, trud i želja su ga doveli na zavidno mjesto na estradi. Za naš magazin govorio je o svojoj karijeri, njenim počecima, saradnji sa Halidom Bešlićem i Jasnom Gospić, ali se osvrnuo i na starlete i muzička takmičenja…
Pjevač, plesač, pisac, doktor… Odakle crpiš energiju i inspiraciju? Šta je ipak najdraže od svega postignutog?
– To je sve dio mene – sve je to jedna osoba. Sad kad pogledam unazad, shvatam, da su za to, najviše zaslužni moji roditelji, mama i tata, svako na svoj način, i to ne bih sad elaborirao. Međutim, zasigurno je i do mene, do moje neke želje, energije. Ja zaista sve što radim volim (zavolim), pa tako dođemo i do toga da sve što volim radim. To se poveže i onda zaista jesam sretan i trudim se biti. Sve je u nama i kako gledamo na stvari. Naša je odluka da li ćemo biti mrzovoljni ili ipak zadovoljni, ma kakvi problemi da nam se dešavaju. Na kraju krajeva, sve je od Boga.
Već dugi niz godina si prisutan na sceni, koja je tajna uspjeha?
– Tajna uspjeha je u datom trenutku uraditi najbolje što možeš. Kada je tako, onda i poslije više godina kada pogledamo na neki spot kažemo: „Pa to je dobro, i danas je dobro“. Stilovi se mogu mijenjati, ali kvalitet se uvijek prepozna. Mercedes je Mercedes – može se dizajn mijenjati kroz vrijeme, ali on je uvijek u datom trenutku bio odličan.
Kad pogledaš iza sebe, koji životni period ti je najdraži?
– Veoma interesantno pitanje, i već jesam dovoljno zreo da mogu odgovoriti na njega. A odgovor je – ne znam. Ne želim da dam konkretan odgovor, jer to bi značilo da mi nešto i nije baš prijalo. Prijalo mi je sve, i sve na svoj način. Bilo je posebno vrijeme osnovne škole kada još i nisam bio svjestan da postojim na ovom svijetu, nekako se sve dešavalo automatski, pod uputama roditelja. Tada sam dosta uzimao časova iz plesa, trenirao, išao na takmičenja, uzimao instrukcije iz predmeta u školi da bih bio najbolji…
Srednja škola opet na svoj način – počeo sam da shvatam da postojim, da proljeće budi neke stvari, da volim dane, da volim ljude oko sebe… Međutim, još uvijek sam se trudio i samo trudio, ne razmišljajući puno o drugim stvarima. Zatim fakultet je opet neko svoje vrijeme. Bilo je zaista naporno uskladiti obaveze ispita i plesa i pjesme. Ali nekako uz moju ludu želju, sve se to dešavalo. Činjenica je da nisam imao vremena za “kafe”, što uopšte ne žalim. To je uglavnom gubljenje vremena. Bio sam fokusiran na sebe, i sada sam sretan kako je sve to ispalo. Trenutno imam nove obaveze, završavam doktorat na Medicinskom fakultetu u Sarajevu i počeo sam specijalizaciju iz Ortopedije na UKC Sarajevo.
Kako je sarađivati sa Bešlićem, šta ti je ta saradnja donijela?
– Svašta mi je donijela, i to je od Boga. Slučajno sam otišao do gospodina Bešlića i otpjevao mu pjesmu „Kad si disala za mene“,koja mu se na prvu veoma dopala. Odmah je zvao svog Samira Kadirića, da kaže kako imaju pjesmu za album. I tako je ta pjesma završila na albumu „Romanija“. Sretan sam da ovih dana izlazi spot za tu pjesmu, konačno. Poslije ove pjesme, za mene se veoma zainteresirala Jasna Gospić, te sam za nju i Halida uradio duetsku pjesmu „Samo jednom“ koju su ekranizirali u Istanbulu. Osim toga uradio sam i duet za Jasnu Gospić i Franu Lasića, te singl pjesmu za Jasnu „Boja maline“. Ova priča je nekako možda i dobila svoj pečat koncertom u Domu mladih u Sarajevu 6.aprila, gdje sam bio gost na koncertu Jasne Gospić i prijatelja.
S kim bi još volio ostvariti saradnju, za koga bi rado napisao pjesmu?
– Rado bih napravio pjesmu Zdravku Čoliću i Lepoj Breni.
Kako gledaš na aktuelnu muzičku scenu, je li kvantitet nadvladao kvalitet pjevača?
– Kvantitet jeste nadvladao kvalitet. Doći ce do zasićenja sigurno, jer previše je toga „između negdje“. Danas svako želi pjevati, i pjevati danas nije ništa posebno. Međutim, nije lako napraviti “nešto dobro”. E u tome je fol. A hvala Bogu, neka se pjeva, neka svako uzme ono što je propisano za njega.
A kako gledaš na starlete kojih je sve više i u javnosti i na muzičkoj sceni?
– Nemam ništa protiv toga. Nije uredu, ali o tome treba da razmišljaju urednici emisija. Mislim da je starletama mjesto tamo gdje su uvijek bile, a ne na TV ekranima (smijeh).
Mnogo ulažeš u svoje pjesme, spotove… Je li ti se to i na jedan način vratilo?
– Dobro pitanje, “i na jedan”. Svi mi ulažemo, neko više, neko manje. Možda mi se najviše vratilo kao autoru, kroz prava, i neke javne nastupe kao što je novogodišnja noć sa Hankom Paldum u hotelu Evropa na dočeku 2017.godine. Inače nemam vremena za „tezgaranje“.
Je li teško steći poštovanje starijih kolega? Čini se da ti nemaš problem s tim?
– Hvala Bogu, potrefilo se na pozitivan način što se toga tiče. I na promociju mog prvog albuma “Film”, 2008.godine došle su skoro sve najveće face naše estrade. Ja zaista sebe uložim na poseban način, šta god da radim, i oni stariji to naročito cijene.
Koliko pratiš aktuelna muzička takmičenja, ima li hajra od njih?
– Slabo pratim, i to sve nekako blijedi, čak i kod onih koji su to pratili nekad. Postaje upitno koliko pjevači imaju hajra od toga. Žiri i svi ostali koji su uključeni u to sigurno imaju više hajra nego sami učesnici. Oni su tu samo marionete, i za dobro showa. Međutim, neki koji su na prvu odlični, prepoznatljivi, njima show može mnogo pomoći.
Navalentne obožavateljke
Kakve su tvoje obožavateljke, je li ti nekad neka priredila nešto neviđeno?
– Bilo je toga, možda više dok sam bio mlađi. Sada sam ipak malo ozbiljniji i to se sve dešava na drugačiji način.
Pomoć Željka Samardžića
Koliko je Željko Samardžić pomogao u građenju tvoje karijere?
– U novijem dijelu karijere, puno. Zaista puno. I hvala mu na tome. Dokazao je da je veliki, i zasigurno da ko zna kad bih imao saradnike kao što su Marina Tucaković, Romario, Alek Aleksov, da nije bilo Željka.
