Mejdi Sulejmani je objavio nedavno instrumental “Nemir”, a muzičar je pobrao simpatije publike i javnosti. Stariji brat Fatmira Sulejmanija dugo je u muzici, a on nam priča o tome ko je koga uveo u taj svijet, te kako je bilo sraađivati sa bratom i ocem na Ilidžanskom festival.
Samo privid
Kakve su prve reakcije na “Nemir”?
-Sjajne. Iako je to postalo standard da ljudi kažu da je sve sjajno i krasno, meni je zaista super što su ljudi poslušali i pogledali ono što sam spremio za njih i što je to proizvod moje iskrene emocije, koja se ne može isfolirati. Tvrdim da su milionski pregledi samo privid, i hrana za ego.
Zašto si odlučio da objaviš instrumental?
-Ova muzika dugo godina u meni ‘’čuči’, i napokon je pobijedila moju vječnu pretjeranu samokritičnost te je odlučila da izađe van i pokaže se u najboljem svjetlu. Htio sam da pored rada sa drugim muzičarima, u kojem naravno uživam pokažem i svoju drugu stranu, da ne moram nužno uvijek biti „side-man“, već da i ja ostavim iza sebe muzički trag.
Ko je bio najveća podrška?
-Najveća podrška u svemu i vječni oslonac je prvenstveno dragi Bog koji daje sve s razlogom i koji svaku pobjedu čini posebno slatkom. Zatim, moja supruga Naida, moja draga kćerkica Iman čiji je osmijeh moje vječno proljeće, brat Fatmir, mama, babo, od skora i draga Emina, Fatmirova supruga. Tu su zatim kolege sa kojima godinama radim, Hayat Produkcija, i mnogi drugi.
Na Ilidžanskom festivalu si bio u orkestru, tvoj brat je pjevao, a otac je pisao pjesmu “Noću sanjam čaršiju”. Kako je izgledala saradnja?
-Već petu godinu sam u postavi orkestra Ilidžanskog festivala i evo ove godine moj otac nakon godina nagovaranja je prijavio pjesmu koju je otpjevao moj brat. Za mene je svaki naš nastup emotivan, ali ta noć je bila zaista posebna. Noć u kojoj su se sve ljubavi svijeta slile u jednu rijeku, jednu pjesmu o rijeci. Pjesmu o čaršiji po kojoj su zvonili naši prvi koraci dok smo sanjali velike snove. Te velike snove sada živimo, vrijeme nemilosrdno šiba i lomi, ali u našoj čaršiji-našem mikrokosmosu smo vječni dječaci željni velikih avantura.Tri generacije na jednoj pozornici, tri ljubavi u jednoj pjesmi. To ću pamtiti dok sam živ.
Dvije različitosti
Koliko savjetuješ brata Fatmira?
-Fatmira savjetujem taman toliko da ne budem naporan i da se ne naljuti, jer sam brutalno iskren. Ponekad on izbjegne da me pita za mišljenje, jer unaprijed zna odgovor.
Ko je koga uveo u svijet muzike?
-Ne bih mogao tačno odgovoriti ko je koga uveo u svijet muzike. Naša putanja je čudna. Zajedno smo u svemu tome, i zajedno smo kročili u svijet muzike, ali opet na tako različite načine, sa potpuno različitim predstavama šta je to ustvari i na šta taj put liči. I dan danas smo tako slični, a tako različiti, što, na kraju krajeva i mislim da je pravo bogatstvo. Svaka raznolikost u procesu preplitanja pravi simbiozu naljepšeg iz dvije različitosti.
Ima m dva brata
Sarađuješ sa velikim brojme muzičara, od Armina Muzaferije, Mirze Selimovića. S kime je bilo najlakše sarađivati?
-Sarađivao sam i sarađujem sa mnogima i dan danas. Definitivno dvadeset stepenica ispred svih saradnji, nadam se da se ostale kolege neće naljutiti, je Armin Muzaferija. Mi, hvala Bogu, već 6-7 godina dijelimo i dobro i loše, putujemo hiljade kilometara skupa, letimo preko okeana, vozimo se 20 sati u kombiju, jedemo od svježeg lososa na plaži u Valensiji do paštete na benzinskoj pumpi. Sve to skupa, uz uzajamnu podršku i iskrenu bratsku ljubav. Iz dubine svog srca vam kažem da ja imam dva brata, Fatmira i Armina.
Razgovarala: N.N.
