Kaliopi Bukle je makedonska pop diva koja dugo uživa veliku popularnost kod publike u Bosni i Hercegovini. Toliko iskrenosti, pozitivne energije, snage i jačine u glasu rijetko se viđa i čuje na ex yu prostorima kada su vokali ovakve vrste u pitanju.
Publika i impresije
Kaliopi je karijeru počela graditi još kao osmogodišnja djevojčica, kada je na najpoznatijem Festivalu dječije muzike u Makedoniji odnijela prvo mjesto, a u BiH mnogima su drage njene kompozicije iz kasnijeg perioda među kojima su ''Rođeni'' (Bato), ''Oboji me'', ''Želim ti reči'', ''Melem'', ''Kofer ljubavi'' i druge.
Sa Kaliopi smo razgovarali o muzici, energiji koju posjeduje, talentu, publici u Bosni i Hercegovini koja izuzetno prepoznaje njenu iskrenost, pokojnom Tošetu Proeskom sa kojim je za njegovog života imala poseban odnos, ali muzičkim takmičenjima i Eurosnogu na kojem je učestvovala tri puta.
Kako definirate prijem kod bosanskohercegovačke publike? Znate prepoznati iskrenost, a i publika zna prepoznati koliko se trudite na koncertima i nastupima. Reklo bi se da je to obostrano?
– Nakon svakog koncerta sam puna impresija. Publika u Bosni i Hercegovini mi svaki put pruži novi osjećaj, ugođaj, tako da se svaki put kada pjevam u vašim gradovima osjećam kao da sam prvi put tu, ili recimo kao da me nije bilo nekih dvadeset godina. Svaki put mi se raduju kada sam tu, kada se ponovo vidimo. Hvala im od srca što mi svaki put omoguće da budem svoja, da ne marim o tome jesu mi kretnje ovakve ili onakve, je li mi šminka razmazana, već jednostavno mi daju snagu i ja osjećam da sam njihova koliko i svoja. Kada izvodim kompozicije imam osjećaj da letim, da mi je glas sve bolji i bolji.
Koncertne dvorane u BiH u kojima nastupate su uvijek pune i svaki put kada radite bh. turneju obiđete šest ili sedam gradova zaredom. Šta Vam daje snagu, gdje crpite energiju energiju?
– Najviše me raduje to da kada pogledam svoju publiku, ja vidim više generacija. Vidim publiku, od onih najmlađih, do srednje generacije a onda i one starije. Jednostavno sve ih gledam kao jedno i daju mi neku čudnu energiju koja me podiže cijelo vrijeme i daje mi osjećaj da ću ja ostati vječno mlada, ali to je nemoguće. I ja ću ostariti, ali obistinjuje mi se ona priča koju je Tina Tarner ostavila iza sebe, da ipak neko može zauvijek ostati mlad i energičan i davati sve od sebe do trenutka dok osjeća da može. Ja se nadam da će moja energija i snaga na sceni potrajati još par godina.
Bivši muž
I dalje gajite prijateljski odnos sa bivšim suprugom. Čak i dalje poslovno savršeno funkcionišete. Kako to postižete?
– Romeo Gril moj bivši suprug je ostavio trag u mom privatnom životu, ali i u mojoj muzičkoj karijeri. Napravio je bezbroj hitova, kompozicija i nekako taj klik koji se dogodio 2012. godine kada je Makedonska televizija drugi put odlučila da me pošalje kao svog predstavnika na Eurosnog.
Znala sam da mi je potrebna dobra pjesma, ustvari ne dobra, nego da mi je potrebno više od dobre pjesme. Onda sam uzela telefon i nazvala svog bivšeg dragog i rekla mu da jednostavno nije važno sve to što se nama u privatnom životu dešavalo, ali da je grehota ne raditi muziku zajedno, jer smo definitivno na tom polju jedinstveni. Tako je recimo nastala pjesma ''Crno i belo'' koja je samo jedna u nizu. Mislim da su pjesme koje napravimo zajedno nešto posebno, nešto što odiše energijom i harmonijom. Grehota je to zanemariti.
Jedna ste od rijetkih muzičkih umjetnica koja se danas usudi raditi regionalne turneje koje svaki put uspiju. Šta je recept? Koliko ljudi imate u timu?
– Jako je bitno imati prave ljude oko sebe i voditi računa o svakoj, ama baš svakoj sitnici i detalju. Bitne su također i pjesme, koje će dotaknuti mene, dotaknuti publiku. Ekipa ljudi koju publika ne vidi, od menadžmenta, producenta, PR-a, sve je to jako bitno i kada se sve to posloži uspjeh ne izostaje. Svi dišemo zajedno, ali nije uvijek lako.
Ponekad ljudi grabe za nečim da bi ostvarili svoje lične ciljeve, ali ja želim ostvariti ciljeve, gdje ćemo svi biti sretni. Meni je drago kada talenat koji mi je Bogom dan i trud mog tima dođe do publike i da publika to osjeti, da ih vidim sretne, ali i uplakane. To je znak da sam uspjela. Nikad nisma razmišljala o tome šta ću zaraditi, koliko novca će tu biti, možda sam i više ulagala u sve to što radim, ali tu se prepoznaju junaci, oni koji žive za ovo i s druge strane oni koji žive od ovog.
Znam da ste imali poseban odnos sa pokojnim Tošetom Proeskim, koji je uvijek isticao Vašu podršku kroz svoju karijeru. Koliko Vam danas nedostaje? Slušate li njegove pjesme?
– Teško mi je pričati o Tošetu. Jako mi je teško, čak i nakon deset godina pričati o njemu i o našem odnosu. Ponekad se zapitam da li je moguće da je prošlo deset godina od njegove smrti, a tako brzo je prošlo. Smatram da se tu život poigrao sa nama svima. Oduzeo nam je nešto u čemu smo svi uživali beskrajno, njegov prekrasni talenat, divan osmijeh i čistu dušu. Toše je nešto neponovljivo. Nedostaje mi puno, ne mogu još uvijek da slušam njegovu muziku.
Sjećate li se kako i u kojoj situaciji je nastala antologijska pjesma ''Rođeni'' (Bato) za koju mnogi kažu da je Vaša lična karta?
– Bili smo na turneji po tadašnjem Sovjetskom savezu 1987. godine i bilo je jako naporno. Turneja je bila jako naporna i trajala je skoro tri mjeseca. Imali smo ponekad i dva koncerta u jednom danu. Bilo je strašno naporno ponavljam to. Jednu noć nismo mogli i spavati i Romeo je tako ne spavajući par dana uzeo gitaru i napravio pjesmu ''Rođeni'' (Bato). Sjećam se da sam kada sam čula prve zvuke te pjesme osjetila neponovljivu čaroliju.
Prvi intervju
Imate korektan odnos sa novinarima, no i danas se prepričava jedna zanimljiva situacija kada ste bili osmogodišnja djevojčica a vezana za Vaš prvi intervju?
– Novinari su jako bitan dio cijele moje priče i beskrajno volim sa vama sarađivati, pogotovo sa novinarima koje jako dugo poznajem. Neka mi oprosti taj novinar kojeg ću sada spomenuti. Živjeli smo tada u malom gradiću u Makedoniji i ja sam nastupila na jednom od najpopularnijih festivala za djecu. Pobijedila sam tada i postala sam mega popularna preko noći. Novinari su iz drugih gradova dolazili kod nas da naprave intervju sa mnom i jednom prilikom je bila jedna situacija koja je zanimljiva. Bio je to moj prvi intervju. Naime kada je jedna ekipa došla kod nas kući da me intervjuiše ja sam bila jako gladna i htjela sam da jedem pa onda da pričam i sjećam se da sam novinaru rekla: Sačekajte molim vas da prvo pojedem burek. Nakon što pojedem burek, onda mogu da pričam. Svi su se tome smijali i smiju se i danas. Novinari su me još tada prihvatili ovakvu kakva jesam. Malo sam šašava (smijeh). Bez svih tih ludosti možda danas ne bi bila ovo što jesam.
Proživljavam novu mladost
Nedavno ste izjavili da proživljavate novu mladost. Je li zaista tako?
– Da. Proživljavam novu mladost. Kao da nisam u pedesetim. To je samo broj, a ja ne gledam godine kroz broj, nego kroz trenutke koje ostvarim. Najljepše mi je to što mi je Bog dao da imam ovaj talenat i da ga dijelim sa ljudima. Samim tim ostvari se još mnogo trenutaka po kojima će ljudi ne samo da me pamte, već da prepoznaju sebe u mojim pjesmama i to je ono što mi produžava mladost i život i ne da mi da ostarim.
Eurosong nekad i sad
Jeste li mišljenja da je takmičenje za najbolju pjesmu Evrope poprimilo zadnjih godina neku drugu dimenziju. Izgleda da muzika više i nije toliko bitna? Po čemu vi pamtite Eurosong?
– Dobila sam mnogo fanova na svim stranama svijeta i to je jedna nevjerovatna čarolija. Te 2012. godine kada sam po prvi put dotakla Eurosong na pravi način u Bakuu, odnosno Azerbejdžanu. Bila je to lijepa priča. Moram priznati da me dojmila više od Eurovizije prošle godine, i koja je za mene imala jako čudan karakter. Previše politike je tu bilo. Ali ono što je jedinstveno i što je najveća čar su fanovi koji te zavole kada prepoznaju tvoju iskrenost i namjeru. Čak sam i na jednoj press konferenciji na Eurosongu rekla da naši fanovi znaju mnogo stvari o onama i da znaju ono što ni mi samo ne znamo (smijeh). To je zaista tako.
