Rada Manojlović ako ima razloga za sreću jer je uspela da izgradi uspješnu karijeru, nikada nije mogla da se pomiri sa tim da je žena koja joj je podarila život, svoj izgubila u 37. godini.Rada se i danas guši u bolu kada pomisli na svoju majku i često se preispituje da li je ona mogla duže da živi.
– Najteži period u mom životu bio je kada sam ostala bez mame. Umrla mi je na rukama. Tu bol sam potisnula duboko u sebi da bih mogla da nastavim da živim i funkcionišem. Trudim se da ne razmišljam o tom gubitku, ali se svakog dana setim moje Mirjane. Zahvalna sam Bogu što se sve desilo pred mojim očima, što sam je držala za ruku dok je umirala. Užasno bih se osjećala da sam negdje radila dok je ona napuštala ovaj svijet. Jedina utjeha mi je to što sam bila uz nju u posljednjim momentima. Te slike ne mogu da izbacim iz glave i samo ljudi koji su doživjeli nešto slično mogu da me razumiju. I danas kada krenem da razmišljam o mami, uhvati me tuga, depresija i crne misli. Zato se trudim da ne razmišljam. Ubjedila sam sebe da je moja mama negdje na putu i pravim se da smrt ne postoji. To je za mene jedini način da živim sa tim. Moja majka umrla je greškom ljekara. Imala je karcinom grlića materice, i to je onaj tip koji je u preko 90 odsto slučajeva izliječiv. Kada je imala 37 godina konzilijum ljekara je odlučio da neće da joj vade matericu i jajnike jer će možda željeti još da rađa. Liječili su je na druge načine. Ostavili su tempiranu bombu u njoj, koja je kasnije eksplodirala. Suluda mi je ta njihova odluka, jer bi joj doktori danas sigurno odmah sve izvadili, posebno što je ona tada već imala dvoje djece. Igrali su se sa njenim životom i moja sestra Maja i ja ostale smo bez majke. Nisam odbolovala maminu smrt, a već sam nastupala poslije deset dana. Morala sam da zaradim novac za naše sulude običaje. Niko me nije pitao da li mi se radi, već samo kažu: “Idi pjevaj”. Ja pjevam, a tijelo mi drhti, duša mi se raspada- kaže Rada.
(Express/Alo)
