Ako bi rekli Slađana Dragaš, većina od vas možda neće znati o kome se radi, ali ukoliko kažemo Slađa Allegro, to je već druga priča. Mnogi estradni i muzički znalci, kažu da posjeduje jedan od najljepših vokala na području bivše Jugoslavije. Jedna je od najvoljenijih i najtalentovanijih osoba na estradi, a s druge strane znamo sasvim malo o njoj i o njenom privatnom životu.
Bračna luka
Tako je u tajnosti uplovila u bračnu luku, u januaru 2016. godine čime je krunisala vezu sa svojim izabranikom Zoranom. Slađa se prisjetila svoga djetinjstva, početaka, otkrila nam od koga je naslijedila talenat, razgovarali smo i o njenom odnosu sa kolegama, ali i njenim pjesmama, uzorima i slobodnom vremenu.
U zadnje vrijeme, mnogo nastupate, radite, ali pri tome ne skidate osmijeh s lica. Kako Vam to polazi za rukom?
-U posljednje vrijeme svi me pitaju otkud mi toliko energije, jer se zna da smo mi izvođači umorni, nenaspavani, gladni, žedni i uvijek nam nešto nedostaje… (smijeh). Ali ja sam neko ko osmijeh s lica ne skida bez obzira na sve poteškoće koje svakoga od nas u životu snađu, tako da sam poprilično vedra duhom i puno volim ovo što radim. Prvenstveno sam jedan običan porodični čovjek, odnosno žena.
Vaši prijatelji kažu da ste mnogo vezani za porodicu, a s druge strane muzika vas prati od malih nogu. Šta je još obilježilo Vaše djetinjstvo, je li bilo sretno i radosno?
-Jeste, moje djetinjstvo je bilo ispunjeno srećom i radošću. U principu ja sam neko ko je izuzetno vezan za svoju porodicu i prijatelje i uvijek se sa radošću sjećam dana djetinjstva, jer sam nostalgična i poprilično emotivna što me puno puta u životu koštalo. Tako da kada se sjetim, škole, mladih dana, sestre, bake, deke sve mi to izazove nostalgiju i poneku suzu. Moj život u tim godinama je obilježilo bavljenje folklorom i pjesma u isto vrijeme i to je nešto za šta sam ja živjela.
Šta kažete na život koji žive današnja djeca?
-Sada djeca totalno drugačije rastu i zanimaju ih neke druge stvari. Mislim da se negdje izgubila čar svega što smo mi preživjeli. Ovdje mislim na neku moju generaciju. Žene se ne pitaju godine, ali ja sam 1979. godište i rasla sam u nekom sasvim drugom vremenu. Stvarno je sve negdje nestalo, sva ta neka magija i pretvorila se danas u nešto drugo. Živjeli smo sretno, bezbjedno, bezbrižno.
Pričate sa sjetom, no kako ste vi živjeli u tim danima, jeste li pratili tada modne trendove? Je li nešto nedostajalo?
-Nije nas interesovalo, koliko imamo lajkova na FB, na Instagramu. Nosila sam jedno vrijeme jedne farmerice, tri majice eventualno u sedmici dana. Sve mi se moglo uskratiti, ali da idem na folklor i probe nikako. Jednog dana kada budem imala svoje dijete, ja se nadam da ću moći da mu prenesem neko svoje iskustvo i neki moj način života, pa možda uspijem u tome.
Zanimljivi ste medijima i novinarima, ali svoj privatni život držite daleko od očiju javnosti.
-Svoj privatni život ne držim na tacni i ne pričam puno o tome, osim kada imam neki specijalan povod. Negdje sam svjesna da moj život prate i neke novine i neki novinari koji mi ne odgovaraju, ali isto tako sam spremna da sve to stavim u neku fioku sa strane, koliko je to moguće. Imam sjajnu saradnju sa većinom televizija, novina, tako da napravimo kompromis. No često se desi da i ja budem povrijeđena. Neki vole malo više vole da zaviruju u tuđe živote što je jako ružno. Pokušavam da privatnost sačuvam samo za sebe i da sa svojom publikom dijelim samo lijepe stvari koje su u vezi sa mojim poslom.
Kolege za Vas imaju samo riječi hvale. Prija li Vam to?
-To mi je najbitnije. Ja sam to što jesam i ne laskam nikome. Opet, ne govorim ni o kome ništa ružno. Ja sam neko ko voli da je svima dobro. Nisam od onih kolega koji kažu, super pa je neko imao sto ljudi u diskoteci, koja prima hiljadu gostiju. Ja sam zagovornik da svima bude dobro jer tako će biti dobro i meni. Sa kolegama sam u dobrim odnosima. Ne postoji niko sa kime ne razgovaram i niko pored koga prođem, a da ne pozdravim. Mislim da je to prilično ružno. Nemam generalno u svome životu ljude sa kojima ne pričam.
Ograničenja
Jeste li sigurno da su potpunosti iskreni ljudi koji Vas okružuju,vaši prijatelji, saradnici, kolege?
-Ne bih baš mogla reći za sve. Mi sa estrade ne možemo ljude da vidimo pravim očima zato što nekad imamo ta neka ograničenja. Ne ponašaju se svi prema vama isto baš zato što vas vole. Vrijeme je takvo. Ljudi su nekada i zavidni. Sada je lakše nekoga spustiti nego se truditi da sebe digneš. Zašto? Trenutno je tako. Ali ljude sa kojima se ja družim, kolegice i kolege mogu od mene očekivati stopostotnu iskrenost. No, postoji način da se to procijeni i vidi da li je to zaista tako.
Publika u BiH Vas je zavoljela nakon hita ''Živim za to'' koji je kasnije postao Vaša svojevrsna lična karta. Sjećate li se tog vremena?
-Prošlo je mnogo godina. 2005. godine je izdat taj album. Pjesma je bila hit, ljudi nisu dugo znali ko pjeva tu pjesmu. Bila je hit, ali je bila veća od nas u tom trenutku. Ona nas je ''progutala''. Dugo je trebalo da se spoji slika i ton i da ljudi shvate o kome se tu radi.
Je li se mnogo toga promijenilo od tada do danas?
-Promijenilo se mnogo toga. Moj stav prema poslu, pjesme, zvuk, tekstovi, ja. Sve je to normalno da sa godinama napreduješ, mijenjaš se i želiš da budeš bolji. Nadam se da sma uspjela u tome. Sav trud i energija koju sam uložila nadam se da ljudi vide.
Sjećate li se Vaših muzičkih uzora? Čije pjesme ste voljeli pjevati kao djevojčica?
-Kako da se ne sjećam. Dragana Mirković je bila broj jedan, nakon nje Ceca, pa Snežana, Brena, Ana Bekuta. Obilježile su moj period kada sam ja počinjala. To su izvođači koje volim i čije pjesme volim i danas. Ja sam bez obzira što sam 1999. godine pjevala skroz neku drugu vrstu muzike odrasla uz narodnu muziku i ja to volim.
Evo pomenuli ste Draganu Mirković kao broj jedan. Kako je izgledao vaš prvi susret?
-Boga mi ozbiljno. Jedne godine je na svojoj televiziji Dragana Mirković priredila snimanje Novogodišnjeg programa i mi smo pozvani da budemo gosti. To je bilo poslije albuma ''Živim za to''. Sjećam se da sam imala tremu, to je negdje normalno, kada vidite i upoznate nekog koga zaista volite, ali brzo to prođe, kada shvatite da je taj neko krajnje normalna osoba i da nije velika razlika između vas u tom smislu. Onda se i vi opustite i sve ide svojim tokom.
Pretpostavljam da Vam nekada i ne gode situacije kada Vas neko prepozna na ulici. Niste uvijek istog raspoloženja. Kako tada reagujete?
-Poželim da odem negdje gdje me niko ne zna. Zato se suprug i ja često trudimo da putujemo. Ja volim da putujem. Često se desi da kada i ja suprug putujemo i negdje slijećemo ja već pitam koja je sljedeća destinacija (smijeh). Nekada znate i sami bude trenutaka, kada želite da budete sami i da neko na ulici ne zna da ste to vi. Često koristim šešire, naočale, kape i ostalo… Lijepo je svakako kada neko poželi da se fotografiše sa vama, da vam nešto kaže, onda naprosto i zaboravite na period lošeg raspoloženja.
Radi emocija
Imate li autobiografskih pjesama?
-Ima me u mojim pjesmama, ali nisu to autobiografske pjesme. Mislim da u svakoj pjesmi ima svačijeg života barem malo, ali ja mislim da moj kolega koji piše te pjesme je uz mene godinama unazad i prosto zna i kako dišem, i šta želim da pjevam, kad sam tužna a kad sretna. On je neko ko prati šta se dešava okolo i Bog mu je dao taj talenat da sve to pretoči u tekstove.
Ponosni ste?
-Nedavno me kontaktirala jedna djevojčica koja je na jednom takmičenju pjevala pjesmu ''Neka ide život'' i bilo mi je drago zbog toga. Prvo što me kontaktirala a drugo što je pjevala tu pjesmu. Apsolutno se ponosim što pjevam takve pjesme i da se ponovo rodim, ponovno bi izabrala ovaj stil i pjevala ovakve pjesme kao i do sada.
Za pjesmu ''Jelen'' se moglo čuti da ima vaših autobiografskih elemenata.
-Nema. Zaista nema. Neko vrijeme su neke djevojke mislile da ''Jelen'' ima veze sa nekom mojom životnom situacijom, ali nema. Pjesma je nastala u nekom drugom vremenu, ali smo mi malo sačekali da je objavimo. Pjesma je zaista preemotivna i mnoge žene su se našle u njoj, ali i mnogi momci. Drago mi je kada momci pjevaju ženske pjesme. To je lijepo. Drugačije.
Stignete li otići u pozorište, kino? Volite li kupovinu?
-U pozoriše ne stignem otići baš često, ali bioskop zaista volim i često idem tamo. Volim kupovinu u velikim marketima. Volim neke obične stvari koje samo meni gode, pa se tako često dešava da odem u market uzmem velika kolica i uzimam redom stvari sa polica, koje mi nekada i ne trebaju.
Koliko puta Vas je koštala iskrenost? Kajete li se za neke svoje postupke?
-Nekada mi bude krivo. Kada legnem uveče razmišljam o tome. Radi moja emocija. Trudim se da se promijenim ali mi to nekako i ne ide baš za rukom. Treba mi neko da me opauči po glavi, kada nešto pogriješim, jer sve što radim radim iz srca, ne iz glave i onda nekada pogriješim. Koštalo me sve to par puta. No, negdje ja znam da će sve to biti u redu i da će se to popraviti.
Koliko ste organizovani i kako uspijete rasporediti vrijeme, uzimajući u obzir putovanja, nastupe…?
-Ima vremena. Ja sam neko ko je prilično organizovan. Poslije nekih loših stvari koje su mi se desile, shvatila sam da treba malo da prikočim. Svi vrlo često zaboravimo da nam je zdravlje i taj neki unutrašnji mir možda najbitniji od svega. Previše jurimo za stvarima koje nisu baš toliko važne. Malo sam promijenila neke stvavove, poglede na posao, na život, na ljude okolo. Imam vremena za sve i najbitnije mi je da imam vremena za porodicu. Trudim se biti s njima, bez obzira koliko sam nekada umorna, ali trudim se uvijek biti tu i uspijevam u tome.
Neka pišu…
Jedno vrijeme su neke, ne baš lijepe stvari iz vašeg privatnog života (gubitak bebe), bile previše interesantne nekim novinarima, tako da je karijera otišla u drugi plan. Kako to komentarišete?
-To je negdje bilo neminovno i krajnje je normalno da će neko u nekom trenutku iskopati nešto što vam ne odgovara. U principu to što se desilo meni, dešava se svima, ali eto javna sam ličnost, pa da malo raspredamo o tome. Ali neki novinari pretjeraju, nemaju mjeru. Pišu, pišu, pišu i taman pomisliš da su prestali a oni opet, jer im nije bilo dovoljo. Ta situacija im je bila izgleda intresantna. Ali treba nekada ugasiti mobilni, ne izlaziti na društvene mreže, ne razmišljati o tome. Ja kažem, neka pišu.
Nisam završila muzičku školu
Od koga ste učili, je li neko u porodici usko povezan sa muzikom?
-Nikada nisam završila muzičku školu, Bog mi je sve dao. Ali uvijek sam se trudila da učim sve što je moguće i što je vezano za muziku. Učila sam i od mlađih i od starijih i od kolega koje su dugo na estradi, ali i od onih što su jučer počeli da se bave pjevanjem. Smatram da od svakog možete nešto da naučite. U principu moje mama i baka su se bavile pjevanjem, odnosno pjevale su u horu, tata je kao dijete svirao harmoniku, ali za dušu, ništa profesionalno. Mislim da je sve to od Boga, kako god da se pogleda.
Ne stidim se onoga što pjevam
Stidite li se nekih tekstova kompozicija koje ste otpjevali?
-Ne. Ni jednog teksta koji sam otpjevala u svojim pjesmama se ne sramim. Slušam današnju djecu šta slušaju i kakvi ih tekstovi privlače i bude mi krivo što je to tako. S druge strane sam stava da su roditelji ti koji trebaju da ih usmjere, ne televizija, ne radio.
