Pandemija koronavirusa zaustavila je skoro sve sfere života ili ih barem usporila na neko vrijeme. Ponajviše se to osjeti kod onih koji se bave estradom, pa bili to pjevači sa dugogodišnjim estradnim radom ili početnici.
Od ljeta nema ništa
Jedan od onih koji je ove godine planirao dosta toga po pitanju pjesmama, nastupa, karijere je i mladi, izuzetno talentirani Rijad Rahmanović iz Donjeg Vakufa.
Uspješni takmičar i učesnik Zvezda Granda vrijeme provodi u svom rodnom gradu, družeći se sa prijateljima, a ponajviše pomažući roditeljima.
-Prije svega ni od ljeta nema ništa, mada sam planirao sa par prijatelja otići do mora, ali čekamo na još jednog koji se zaista bavi ozbiljnim poslom i on ne može prije kraja augusta, a valjda će se do tada i situacija pomalo iskristalizirati po pitanju epidemije – rekao nam je Rahmanović na početku razgovora.
Na pitanje da li pridržava mjera zaštite, Rijad nam je odgovorio:
-Pa pridržavam onoliko koliko mogu. Ali, iskreno govoreći kada uđeš u neki kafić u kojem trideset i više ljudi sjedi bez maski, konobari također rade bez maski, onda nema efekta da je i ja nosim. Ja se lično ne bojim koronavirusa, ali se bojim posljedica svega toga, a prije svega po pitanju ekonomije. Kada je bio uveden policijski sat bio sam prepao.
U vrijeme kada nema javnih nastupa bio si veoma aktivan na društvenim mrežama?
-Da, često sam išao live, pjevao ljudima koji su bili zatvoreni u kućama, trudio se da održim taj neki kontakt kako sa pjesmom isto tako i sa onima koji tu pjesmu vole i sa onima koji prate moj rad. Nisam na svu sreću bio jedini, bilo je tu dosta pjevača koji su na taj način sebe prezentirali u javnosti.
Talenat za pjesmu naslijedio si od oca Besima, a imate i zajednički live snimak?
-Da taj naš zajednički nastup naišao je na odličan prijem publike i svi su se mogli uvjeriti kako moj otac pjeva i da je taj talenat. Ta ljubav prema pjesmi sa njega prešao i na mene. Ja sam ga čak prijavio i za takmičenje „Nikad nije kasno“, ali nažalost do danas nije dobio poziv da se pojavi u toj emisiji.
Šta se dešava sa tvojim daljnim učešćem u Zvezdama Granda?
-Trenutno je pauza, a informacije koje imam sa snimanjima nastavljamo u septembru. Iskreno se nadam da će uslovi biti takvi da se nastavi dalje sa snimanjem, a zamišljeno je tako da to bude cijela sezona, odnosno nastavak ove sezone takmičenja. Ja sam se nadao da ću se završetkom ove sezone neću više takmičiti, da ću do jeseni objaviti moju prvu pjesmu, ali planovi se se premetili, pa je sve još neizvjesno.
Ako se situacija sa koronavirusom nastavi, da li imaš neku alternativu, da se umjesto pjesmom nastaviš baviti nekim drugim poslom?
-Nemam zaista nemam. O tome nisam razmišljao, kompletno sam se fokusirao na pjesmu, nadao sam se i još se nadam da će pjesma biti moje glavno zanimanje.
Ispoštovao pravila
Nema nastupa, nema putovanja, od čega onda živiš?
-Ja nikada nisam bio osoba koja živi od subote do subote, a tu su i moji roditelji u kojima imam kompletnu potporu u životu. Nadam se da ću im jednog dana sve to vratiti.
Snimio si cover?
-Da radi se o pjesmi „Imao pa nemao“ od Nihada Fetića Hakale, a njemu je svojevremeno aranžman za tu pjesmu radio Dragan Tašković Taške. Uradio sam i spot za tu pjesmu, i moram da se pohvalim da je naišao na odličan prijem kod publike. Trudim se da gajim samo kvalitet, jer ako imaš kvalitet, onda imaš i taj neki uspjeh.
Tvoj sadašnji mentor Đorđe David prebolovao je koronavirus, a samo malo prije njegove bolesti bio si u kontaktu sa njim?
-Da, i moram da kažem da sam se tada baš bio i uplašio. Ne toliko zbog mene, već zbog ljudi sa kojima sa ja bio u kontaktu, a posebno zbog mojih roditelja, njihovih roditelja. Odmah sam se javio u epidemiološku službu i sve sam ta pravila ispoštovao.
Hoćemo i nećemo
Kakvo je stanje u tvom privatnom životu?
-Živim sa roditeljima, pomažem njima oko kuće, izlazim sa jaranima, odemo do vikendice, roštiljamo i zapjevamo. A, što se tiče ljubavi, tu nisu baš najbolji dani. Sve je još neizvjesno, ima jedna djevojka, pa sve hoćemo i nećemo, ali nadam se da ćemo se vremenom i dogovoriti.
Razgovarao: Bato Šišić
