Nedžad Podžić Poćko, poznati je sarajevski muzičar koji je svirao za mnoge bendove, a trenutno je frontmen grupe „Pochko & New Primitives“ i jedan od ogranizatora mnogobrojnih muzičkih događaja u Sarajevu.
Razgovarali smo sa Nedžadom koji je poredio nekadašnju i današnju muzičku scenu, ali osvrnuo se i na najezdu turbofolka…
Seks, droga…
„Zabranjeno pušenje“, „Skroz“, „Pochko & New Primitives“… šta možete izdvojiti iz raznih muzičkih perioda Vašeg života?
– Svaki od ovih bendova i perioda života u kojem sam svirao imaju nešto posebno i neku posebnu priču. Trenutno je to „Pochko & New Primitives“, ali mogu reći da mi je „Skroz“ najbliži i pjesme od Adnana Šarana. Bio je tu i Dino Merlin sa kojim sam svirao i prvo Koševo , onda jedna velika evropska turneja sa Tifom… Naravno , nezaboravne su turneje sa Top Listom Nadrealista i „ Zabranjenim Pušenjem“, ali kažem trenutno mi je najbitnije ovo što radim sad.
Je li „Zabranjeno pušenje“ nestalo sa Neletom Karajlićem?
– Prije bih rekao da je Nele nestao bez „Zabranjenog pušenja“.
Kakva je danas bosanskohercegovačka rok scena, ima li kvalitetnih muzičara?
– Bh. scena je, mogu reći bez imalo skromnosti, najjača u regiji jer i pored agresije na našu državu, mi smo uspjeli da izrodimo bendove poput „Dubioze kolektiv“, „Letu štuka“, „Zostera“, „Siktera“, „Skroza“, „Konvoja“… E sad, to što naši mediji nisu spremni da stanu iza ovih bendova i što ih bezobrazno izbjegavaju, to je druga priča.
Kako se borite sa turbofolkom koji je zavladao našim prostorima i ne čini se kako će ubrzo nestati?
– Opet mediji i samo mediji… jer koliko mi budemo gledali na televiziji Grand paradu i slušali na radiju zavijanje polugolih rospija, a da nemamo medijsku alternativu tom zlu, toliko će turbofolk vladati i trovati našu omladinu. Uvijek je bilo turbofolka, ali je bila i alternativa. Sad je, nažalost, nema.
Jesu li danas mladi muzičari na lošijoj poziciji od one sa koje ste Vi kretali u svijet muzike?
– Ma nisu u lošijoj poziciji nego su današnji muzičari malo polijeni i učahureni u tezgu, od koje samo preživljavaju i taljigaju muziku. Nekako im je ta tezga ubila kreativnost, a da samo malo više vjeruju u sebe i da imaju malo veće mošnje mogli bi izaći iz tog klišea tezge i imati puno više uspjeha. Svako vrijeme ima svoje plus i minus, tako da nema opravdanja za njihovu učmalost i nekreativnost. A imamo kao i uvijek mnogo dobrih i kreativnih muzičara.
Glas naroda
Poznati ste kao osoba koja je direktna i koja uvijek kaže ono što i misli. Koliko Vam je to donijelo dobra u životu?
– Ma ja samo pokušavam da budem glas običnog naroda. Nekako smo svi postali curice i nemamo hrabrosti da kažemo otvoreno ono što mislimo. Prilagođavamo se nastaloj situaciji i buntovništvo je postalo tabu tema. Ja sam čitav svoj život u poslu, muzici i u privatnom životu bio buntovnik, uvijek sam tražio bolje i nisam nikad želio da živim po klišeu. Dragi Bog mi je dao mozak pa zašto da ga ne koristim. A to da malo manje pričam i da se malo manje bunim, sigurno bih bolje prolazio i privatno i poslovno. Ali ja sam ponosan na svaku moju rečenicu jer sve što kažem pričam sa argumentima i ne želim da povijam kičmu pod šablonima i nametanjem propagande i poganluka.
U ogromnom opusu Vašeg stvaralaštva, postoji li neka pjesma koju biste svirali svaki dan?
– Naravno, to je pjema „Počasna salva“ Zabranjenog Pušenja, jer upravo govori o silnoj nepravdi koju su nam priredili naše vrle nacionalističke vođe i njihovi huškači i uhljebljeni ljigavci, a i ima tu muzičku tenziju, dinamiku i energiju koju ja volim i gotivim.
Predrasude kažu da su se za rokenrol oduvijek vezali seks, droga i alkohol. Šta Vi od svega toga preferirate?
– Realno, sad samo sex.
Koji biste savjet dali muzičarima koji su na početku karijere?
– Ma nema tu nikakve matematike. Samo treba da vjeruju u sebe, da imaju srce i da po svaku cijenu izguraju to u šta vjeruju… I da znaju da pare dolaze samo ako si hrabar i ako vjeruješ potpuno u to što radiš. Drugačije postaješ samo jedna fleka u moru muzičke prljavštine.
Kada biste mogli, biste li mijenjali bilo koji dio Vaše karijere?
– Ma kakvi, ja sam samo slušao svoje srce, svoju energiju i nikad se nisam zajebao. Proživio sam život kakav većina smrtnika ne može ni zamisliti, proputovao svijet, radio ono u čemu uživam i nema ni jedne stavke zbog koje se kajem. Bilo je tu uspona i padova, tu i tamo nekih razočarenja, ali sve u svemu i to je dio rokenrola.
Stas i glas
Podijelite sa nama neku anegdotu, blam, sa nekog nastupa?
– A bilo je , ali evo samo jedna mala anegdotica – Zima, decembar 1997. godine, ekipa iz Pušenja je krenula za Osjek na koncert, a E. J. Kurtović i ja smo krenuli iz Sarajeva nekim starim autobusom. Zima, srce puca, nema grijanja, a šofer je neki stari ters brko. Iza njega je sjedio neki klinac koji je igrao tetrisa i sa pojačanim volumenom do daske.
I sad kako onaj tetris ispušta neke čudne zvuke slične digitronu, vidimo Elvis i ja da to polako nervira brku vozača. Uglavnom traje to nekih dva-tri sata, šofer se sve više i više vrpolji i nervira i negdje prije granice zaustavlja brko autobus i onako sav iznerviran se okreće klincu i govori: „Pa momak , izračuna l' ti to više“.
Elem, bilo je tih anegdota i ludila baš puno, ali to će vjerovatno biti u mojoj knjizi koju imam namjeru uskoro početi pisati.
Ako se nekad prestanete baviti muzikom, čemu ćete se okrenuti?
– Nezvanično sam se prije nekoliko godina i prestao baviti muzikom, osim mog benda „Pochko&New Primitives“ ,koji mi nekako dođe kao hobi i čisto radi derneka za raju. Sad radim uglavnom na organizacijama koncerata, festivala i drugih evenata.
Smatrate li da je danas stas preuzeo glavnu ulogu u muzici i glas ostavio daleko iza sebe?
– Ma ne da smatram , nego to je „gola“ činjenica. Nemoguće je da danas svi znaju pjevati, a sve se radi da ispadne tako. Ne sjećam se kad sam zadnji put slušao nekog pjevača ili pjevačicu uživo da ne falša i da dva sata u cugu odradi koncert bez groznih fula i distoniranja. E, sad to valja sa nekim atributima sakriti, a uglavnom se krije sisama i guzovima. Tako da mi se najiskrenije gade ti nafurani „ umjetnici“ .
Muzički događaji
Je li lakše organizirati muzički događaj ili biti samo učesnik?
– Kud i kamo je lakše biti samo učesnik. Kao muzičar i učesnik tvoje je samo da dobro navježbaš to što sviraš. izađeš na binu, budeš sladak, simpatičan i lud i zabavljaš pučanstvo. Organizirati neki koncert i festival je živi stres i frka jer tu ima milion nekih stavki koje se moraju poklopiti da bi taj event uspio.
