Sve je započelo u prošlom stoljeću, sada već davne 1977. godine, kada je tada mlada Bosanka Nada Topčagić postala velika estradna zvijezda nekadašnje Jugoslavije sa hit pjesmom „Zaklanjaš mi sunce“. Nakon toga redali su se hitovi „Treba mi rame tvoje“, „Izvini dušo, izvini“, Jutro je“, „Zovem te zovem“, “Bosno moja“, „Majčin oproštaj“…
Nisam pobjegla
Ta pjevačica sve do danas je ostala poznata po tim hitovima, evergrinima narodne muzike. Naš telefonski poziv Nadu Topčagić zadesio je na Tari gdje se iz Beograda sa suprugom Zlatkom sklonila na selo, dok ne prođe ova svjetska pandemija.
-Mada sam uvijek vesela, nasmijana, spremna na šalu i dobru zezanciju, mnogi bi rekli da sam veoma optimistična, u dubini moje duše ja sam veliki pesimista. I moram da kažem da me zaista strah ovog virusa. Ovdje je baš prava izolacija, samo je troje komšija oko mene, ali smo svi na udaljenosti. Nikoga ne viđam, odem samo do jednog lijepog izvora čiji šum me umiruje. Mnogi sada pišu kako sam ja pobjegla, ja nisam pobjegla iz Beograda već sam samo došla na selo u moju kuću, gdje inače uvijek dolazim i dosta vremena provodim. Ja sam rak u horoskopu, veliki sam strašljivac, ja bih se najradije sakrila u mišju rupu. Imam osjećaj da su meni dvije osobe, jedna koja je za javnost jako jaka, a privatno jako, jako strašljiva. Mnogi me tješe, govore da će biti dobro, ali meni to ne pomaže. Do kasno u noć ili do ranih jutarnjih sati se dopisujem sa Milenom Plavšić, Merimom Njegomir, Brankom Sovrlić, Kebom…Baš me neku noć jednim videom obradovala Merima, kada mi je poslala snimak sa snimanja novogodišnjeg programa u Sarajevu 1982. godine, pa kad sam vidjela Safeta Isovića, počela sam da plačem i plakala sam do jutra, za tim nekim lijepim i sretnijim vremenima.
Pa kako provodite vrijeme?
-Na selu ima uvijek posla, a trenutno se brinem za skoro desetak kerova koje su vlasnici napustili. Na Tari je sablasno, hoteli ne rade, nemaju šta da jedu. Mene duša boli zbog toga. Moj suprug me kritikuje zbog toga, ali ja ih ne mogu napustiti. Spavaju na terasi pored moje spavaće sobe. Meni sve to nije ništa strašno, ja sam rođena Bosanka. Nedostaje mi moj sin, snaha, unučad. Pa samo radom i radom pokušavam da to nadoknadim, zaboravim. Ali ovaj virus je dobrodošao da nas sve pomalo ukori i pokori.
Da se vratimo estradi, pa da povučete paralelu nekada i danas?
-Ma i u naše vrijeme je bilo svega i svačega, ali je bilo dosta, dosta kvaliteta. Sjećam se kada sam se ja pojavila bio je to opšti haos. Sa mojim pojavljivanjem morao je neko da se skloni. Sjećam se nastupa i turneje u cijoj ekipi su bili Safte Isović, Leo Martin, Lola Novaković, Senka Veletanlić, Zlatko Pejaković…, sve sama imena, a ja nova sa prvom pjesmom „Zaklanjaš mi sunce“. Dođemo mi tako u Mostar, stadion „pod Bijelim brijegom“ prepun, i ko će prvi da izađe, već tako reći, debitant Nada Topčagić sa njenom prvom pjesmom. Oni su svi mislili neka završi pa ćemo mi. Izađem ja i nastane urnebes, ja se prepala, a svi oni iza bine ostali šokirani. Kasnije niko nije htio poslije mene da izađe pred tu masu naroda da ne bi bili izviždani. Sa nama je bila i Izvorinka Milošević i nas dvije smo zaista bili top. Dakle, hoću reći, imala sam mladost, izgled, ali i glas i harizmu. I danas ima dosta dobrih pjevača, ali naš put do uspjeha je bio naporan i trnovit. Danas je opšti haos na estradi, teško je napraviti ime i sačuvati ime. I danas estradu sačinjavaju samo prava imena poput Hanke Paldum, Kebe, Zorice Brunclik, Marinka Rokvića, Nade Topčagić, Miroslav Ilić…, i još tih pravih starih i istinskih pjevača sa našim nezaboravnim hitovima. Napadali su me kada sam rekla da Zdravko Čolić i Ceca godinama nemaju hita, pa nemaju, nema niko. Danas je veoma, veoma teško napraviti hit. Za mene jedini istinski i pravi hit pjesma „Miljacka“ Halida Bešlića i to je posljednji veliki hit koji je snimljen na regionalnoj estradi. Ja sam šokirana kada sam shvatila da pjesma „Kafanica, laganica“ od Koketa nije prošla kao veliki regionalni hit, onda ne trebamo dalje da pričamo.
Da li mislite da će poslije svega ovoga doći i do pada honorara pojedinim pjevačima?
-Moj suprug Zlatko mi govori da bi o tome trebala da napišem knjigu. To su takve oscilacije da je to strahota. Ja i moja generacija smo pjevali za aplauze, da nas publika voli, pjevali smo za dnevnice. Niko nije pitao koliko će da zaradi. Bili smo srećni da imamo plaćen hotel i putne troškove. Ovo danas je jako strašno, a posebno meni koja sam od jednog dinara znala da napravim hiljadu. A, ove danjašnje cicamace i macani za Novu godinu uzmu po 50.000 eura i više, pa kao hladno im, uvuku se u neke njihove bunde i uz ogromno ozvučenje šapću pjesme dva sata. Pa ja bih za 50 hiljada eura cijelu estradu na zaprežnim kolima kao konj vukla do Australije. Svi se ubundaju, jako im im je teško. E, sad smo svi u mišjim rupama, nemaju gdje da potroše te njihove, aman Bože dragi teško zarađeni novac. E, sad budi kao i oni koji te novce nemaju i nikada ih imati neće. Do ovoga je moralo kad tad da dođe.
Za estradu se uvijek vežu seks, droga i alkohol?
-Da, za ovu današnju, a u moje vrijeme je bilo sve drugačije. Mi smo zajedno putovali autobusom. Pa samo ona vožnja te slomi, da ti na um ne pada ni seks, a kamoli droga. Ja kada danas pogledam te neke emisije u kojima se ovi današnji pjevači hvale meni bude muka od njihovih laži i prenemaganja. Gledam onog Darka Lazića kako ima sunčane naočale koje koštaju najmanje 1000 eura, pa se ona tamo neka hvali tašnom od Gučija, Mučija, Tručija, a sada neka te torbe, gaće, naočale, nosaju u mišjim rupama. Sram da ih bude. Neki ljudi nemaju šta da jedu, a oni se bahataju, a da ih na glavu okreneš ne bi im deset dinara ispalo iz džepa.
Oprostila sam Marinku
Da Vam sada na kućna vrata pokuca Marinko Rokvić da li biste ga pustili da uđe?
-Naravno da da. Bez obzira što je pričao to za tih 500 eura, a što nije istina, on je moj kolega. I jedno i drugo smo bili mladi kada smo započinjali sa karijerama, dosta toga prošli zajedno i Nadica je njemu to oprostila.
Zašto Vas nema u BiH?
-Moja mama je iz Modriče, u jednom selu blizu Modriče sam odrasla, a kada me majka odvojila od moje nene i morala sam sa njom otići u Hrvatsku da živimo zajedno, bilo mi je jako teško. Uvjek sam bježala i vraćala se u Bosnu. Ja sam poslije tog nesretnog rata pogrešno protumačena u BiH i Bosna je moja rana na srcu i duši. Da, od devedesetih godina nisam pjevala u BiH, a to je moja velika želja. Neću, ne želim i ne mogu da se odreknem Bosne i Hercegovine. Moj posljednji nastup je bio u poznatom sarajevskom restoranu „Bazeni“, negdje početkom devedesetih godina. Ja sam bila miljenica Bosne, pjevala sam svima, svi su me voljeli, poštovali. Ja i danas kada se sjetim moje Bosne i mojih nastupa u toj divnoj zemlji ja počnem da plačem, plačem za prošlim vremenima, plačem što moja duša, moje srce hoće da nastupa u Sarajevu i širom BiH. Ali tu je taj neki strah kojeg ne mogu da se oslobodim, mada me ljudi zovu, žele da me vide, gledaju, slušaju. Ali, nikad ne reci nikad. Ja u toj zemlji nikoga uvrijedila nisam, a da jesam to bi bilo kao da sam pljunula na samu sebe. Eto baš kao što su u Srbiji Hanki Paldum zamjerili za neke stvari, pa se pitam, šta smo nas dvije uradile da nas bojkotuju.
Ceca ili Jelena Karleuša?
-Jedno veoma teško pitanje, a volim i jednu i drugu. I jedna i druga su sa mnom kao djeca započele njihove karijere. Kada sam ja bila velika jugoslovenska zvijezda pjevala sam u Rakovici ispod jednog šatora i gdje je bilo više hiljada ljudi. Tada je Jelenina pokojna mama Divna, dovela Jelenu i pitala me da li može da otpjeva jednu pjesmu. I danas se jako dobro sjećam, Jelena je došla u kožnim crvenim lakovanim čizmicama preko koljena su bile, imala je bijelu haljinicu, dugu plavu kosu, tek završila osnovnu školu. Ma, ljepotica bila. Tu večer je otpjevala pjesmu „Zapjevala sojka ptica“ i svi smo tada znali da je zvijezda rođena. Tada je pjevala normalne izvorne pjesme, tako dobro je pjevala taj narodnjak, a sada ne znam šta joj je danas. Tada je razvalila 2000 ljudi pod šatorom. A, Ceca je posebna priča. Fenomenalna pjevačica i sa mnoštvo hitova. I jedna i druga su dive, kao kada gledate Madonnu i Maraju Keri.
Nada iz muslimanskog sela
Nada ili Senada?
-Definitivno Nada i nikako drugačije. Ja sam već izjavila, ako neko donese neki dokument na kojem piše da mi je ime Senada dajem sve što imam. Pa kada mi je rahmetli Meho Puzić napisao pjesmu „Majčin oproštaj“ pitao me zašto se piše o tome da sam Senada, kada ja veoma dobro znam da si rođena kao Nada. Tada je jedan moj stric bio u vojsci, imao djevojku Nadu, nije je oženio, ja sam se rodila i on je zamolio moje roditelja da mi daju ime Nada. Ali, za sve je kriv jedan novinar, kurvin sin, (ne želim ime da mu spomenem), a koji je tih osamdesetih godina putovao sa nama, pratio estradu i on je počeo da piše da mi je ime Senada, kao da napravi aferu. Pa njega je legendarna Amela Zuković vukla po šumi da ga tuku, jer je i o njoj nešto ružno pisao. U muslimanskom selu gdje sam rođena bilo je nekoliko Nada.
