Svaki susret sa Rizom Hamidovićem je zanimljiv i interesantan. S njim se uvijek može o svemu razgovarati, a na početku intervjua za „Express“ zanimali smo se za njegov ponovni dolazak u produkciju Hayat.
– Nakon 25 godina desilo se ono što sam piželjkivao, a to je da se ponovno vratim u Hayat. Danas sam mnogo sretan zbog toga! Izuzetno mi je drago što sam ponovno u našoj medijskoj kući. Sretan sam što više ne moram da hodam po nekakvim izdavačkim kućama izvan Sarajeva i van BiH. Sve što u budućnosti budem objavljivao, izdavat ću za Hayatovu diskografsku kuću. Za sada će to biti moji najveći hitovi, sa dodatkom tri nove pjesme. O svemu smo se konkretno dogovorili i sve smo nesuglasice razriješili. Sa Ahmedom Švrakićem sam se prije toga sreo na promociji Muharema Serbezovskog, lijepo smo se pozdravili, ispričali i tada sam najavio svoj dolazak. Tako je i bilo. Kada sam otišao vidio sam da imaju mnogo objavljenih CD-ova. Međutim, što me jako boli je to kada neko od kolega pravi promociju novih pjesama, bude jako mali odziv pjevača i muzičara. Moja želja je da s njima napravim koncert u Sarajevu, pa ako dođe 200 ljudi znam da su došli zbog mene i moje pjesme – priča na početku Hamidović.
Zbog čega je mali odziv kolega sa bh. estrade na tim promocijama?
– Pa to samo kazuje koliki smo mi jad i bijeda. Ne veselimo se tuđim uspjesima. Kada budem pravio promociju, pa koga pozovem, a on ne dođe, samo ću da ga prekrižim.
S obzirom na to da Hayat radi festival Ilidža, da li namjeravasš ove godine pojaviti na tom festivalu?
– Ako bude Ilidže i ako budem dio te večeri, garantujem da imam dvije najjače pjesme koje “ubijaju” na prvo slušanje. To će biti pravi bh. projekat na kojem će raditi najbolji muzičar Zlaja Sijerić, tekstopisac Izet Mujezin i snimati u studiju Peđe Hasića u Tuzli. Švrakiću je također bilo drago kada sam mu rekao da ću raditi Sandžačke bisere.
Na tvojoj vikendici u Kasatićima kod Hadžića doživio si jednu neprijatnost?
– Kada sam otišao na jedan od zakazanih koncerata u Njemačku, ostavio sam majstore da mi dovrše neke radove na vikendici. Angažirao sam jednog građevinara sa njegovim ljudima, a oni su svi vehabije. Meni to nije smetalo jer sam čuo da su vrijedni i pošteni. Ali, nakon onoga što su mi uradili, tužit ću ih. Naime, ja sam u mojoj vikendici imao jedan vrijedan poklon, a bila je to bista Josipa Broza Tita. Koga ću ja da držim u mojoj kući je moja privatna stvar, a to što oni imaju averziju na to Titovsko vrijeme opet njihova stvar. Neće da mi otkriju koji je od njih to uradio, pa će svi biti pozvani na sud. Kada su je razbili, isto kao da su mi oko iskopali. To je namjerno urađeno. Šta će meni vehabije da ruše moga Titu. Moj najljepši dio života je bio u Titovo vrijeme.
Ti voliš da se šalis sa kolegama. Kako oni to prihvataju?
– Kada se šalim onda to činim na svoj način. Neki to vole, a neki ne. Takva su nam vremena danas. Recimo sa ovim nekim novim lajsnama (pjevačima) ne možeš uopće da pričaš, dok iz te neke stare garde pjevača mnogi su se povukli, a pjevaju tako da bi na njima mogao da stimaš violinu, a tu prije svega mislim na Ferida Avdića i Ibru Selmanovića.
Kakav je danas tvoj kontakt sa Kemalom Malovčićem?
– Poslije one naše prošlogodišnje priče, nismo se vidjeli ni čuli. Ali meni je Kemo i dalje drag. On je jedini koji je u Sarajevu bez bilo kakve reklame napravio dar mar. Ono štu su on i „Juzni vetar“ napravili je neponovljivo i kada čujem da neko priča o tom peridou muzike loše, meni bude zlo. Samo nepismeni i neuki ljudi mogu da kritikuju nešto što je obilježelio jednu eru. Ali, isto kako Kemica voli da pecne, isto tako volim i ja. Pa, neka se ljuti ko hoće, pa i sam Kemal.
Kakvo je tvoje mišljenje o Jeleni Karleuši?
– Ne znam niti jednu njenu pjesmu, a možda je i bolje tako. Jedino što mi se kod nje sviđa što piše lijevom rukom isto kao i ja. To je jedino što mi se kod nje sviđa i to je to.
A Ibro Bublin?
– Mlad i talentiran pjevač koji će dobiti sankcije od mene. Kada se takmičio pjevao je “Čudna jada od Mostara grada”, pa je otpjevao: “kakav dragi voda ga odnijela”, a od kada se ta pjesma pjeva pjevalo se “kakav Ahmo voda ga odnijela”. Ja sam svugdje tu pjesmu pjevao u originalu i nije mi jasno kome se udvarao i dodvoravao kada se usudio da izbaci Ahmu iz pjesme. I Srbi vole ako si originalan. Budi svoj i ne stidi se.
Kažeš za Nazifa Gljivu da ga nema, trebalo bi ga izmisliti.
– Baš tako! On je meni radio fenomenalnu najavu u njegovoj emisiji “Gljiva šou”. On je jedinstven i trebalo bi se mnogi od nas okrenuti njemu da nam rade pjesme. On je strahota autor. Od Halida Bešlića je napravio današnje veliko ime regionalne estrade.
Hayat se odlučio za jedan muzički projekat u kojem želi da okupi sva poznata i priznata imena bh. estrade.
– To je odlična priča i fenomenalan projekat. Mi svi idemo iz BiH u susjedne države i tražimo tamo nešto što imamo sve u Sarajevu i BiH. Mi se čitav život nešto krijemo, stidimo, povlačimo, krijemo ljubav prema sevdahu, dok drugi to obilno koriste. Da smo pametni da podržimo sve naše, što je domaće.
Kako gledaš na ove današnje generacije koje na jedan drugi način pjevaju sevdah?
– Uh brate, gdje ćeš me to pitati. Ovaj Damir Imamović, unuk rahmetli Zaima, je katasrofa kako on to radi. Užas jedan! Pitam se je li on pjeva kinesku pjesmu, grčku… ja ga uopće ne razumijem. Zahvaljujući njemu i takvima poput njega, sevdalinka je doživjela genocid.
Poručujem astmatičarima i pjevačima sa jarećim trilerima neka se pripaze
Šta misliš kako će neke tvoje kolege regirati na tvoj povratak u Hayat?
– Pa vjerujem da će mnogima biti drago, a nekima neće. Poručujem astmatičarima i pjevačima sa jarećim trilerima neka se pripaze. Najviše mrzim da pjevam na plejbek, tako da ih pozivam da se uživo družimo.
Svojoj djeci ću ostaviti u amanet da nikada ne dozvole da moja slika bude u Kući sevdaha
Zbog čega te nema u „Kući sevdaha“?
– Narod je taj koji odlučuje da li sam zaslužan ili nisam da se jednog dana o meni priča kao dobrom pjevaču. Nije mi toliko bitno sto moje slike i priče o meni u toj kući nema jer tamo sjede ljudi koji odlučuju ko može, a ko ne može da bude dio te priče, a koji opet imaju vlastite komplekse koje ne mogu da prevaziđu. Ko kod prođe čaršijom i zapjeva oni ga uvedu u Kuću sevdaha i zalijepe mu sliku tamo. Napravili su muzički genocid u toj kući. Pored Safeta, zaima nalaze se slike onih koji i ne znaju šta je sevdalinka. Nema tu Hasibe Agić, mene, ma to je žalosno. Bitno je da im tamo neke kreštalice vise. Međutim, neću da budem na nivou tih koji odlučuju pa da ih molim da budem dio te priče u Kući sevdaha. Ostavit ću amanet svojoj djeci da im nikada ne dozvole da moju sliku tamo stave. Neka tamo i naše Hanke, ali treba valjda i pored nje neko biti ko još sevdah zna da pjeva.
