Mladen Vojičić Tifa potpuno je prije nekoliko dana promijenio izgled, ošišavši se na nulu. No, nova frizura samo je mala promjena u životu ovog pjevača, koji je odnedavno promijenio i adresu. Još jedan rođeni Sarajlija postao je, naime, stanovnik Beograda.
U potpuno otvorenom razgovoru Tifa je iz svog beogradskog stana objasnio zbog čega se odlučio na preseljenje u glavni grad Srbije, je li ogorčen, ljut ili samo svjestan svega šta mu se dešavalo sve ove godine, pogotovo one provedene u opkoljenom Sarajevu, osuđuje li ikoga te kako mu se sada čini saradnja s Goranom Bregovićem, s kojim, kao dio “Bijelog dugmeta”, nastupa širom svijeta.
Vi ste sada, zapravo, stanovnik Beogada?
– Da, tako je. Preselio sam se u Beograd, mada ja imam nekretnina, a i prijavljen sam i u Sarajevu. Nisam ja otišao iz Sarajeva zbog Sarajeva, samo sam otišao trbuhom za kruhom, jer me ovdje ljudi više cijene nego u mojoj avliji. Ovdje imam veću širinu i prostor za djelovanje. A da mi je nešto smetalo ranije, onda bih davno otišao, ali ne u Beograd nego preko bare.
Stalno se povlači priča o odnosu Sarajeva prema svojim značajnim ljudima. Jeste li i Vi doživjeli neka nova razočarenja?
– Nisam ja doživio nikakva nova razočarenja. Nedavno se digla velika halabuka oko onog mog dizanja tri prsta. Dizat ću ih onoliko koliko želim! Ko me to i čime zadužio u životu i ko to meni kroji sudbinu? Moji autoriteti su već odavno ispod zemlje, moji otac i majka. A sve ostalo me ne interesira, bez obzira na to o kojem se korpusu radilo. Svi znaju, ali ja nisam o tome želio da javno govorim i, evo, sada ću prvi put. Ja sam u toku rata tri puta brutalno pretučen u Sarajevu.
– Nisam želio da solim ni da stavljam so na rane, ali kad me već neko provocira pa da i ja kažem koju. Ali, to ne znači da je to anatemizam ili sigmatizam prema jednom korpusu. Budala je bilo i bit će i poslije tebe i mene. To je stvar pojedinaca pa da ne stavljamo kolektiv kao krivca nego samo pojedince. Ja sam za pojedinačne krivice, a ne za svrstavanje bilo koje konfesije u tu kategoriju.
Bez obzira na to šta Vam se dešavalo, a to što spominjete je strašno, mnogi će reći da ste Vi pravi simbol Sarajeva.
– Nisam ogorčen, da sam bio, ja bih iste sekunde napustio grad. To sam prihvatio kao zdravo za gotovo, ali nijednog trenutka nisam želio da opterećujem druge. Imaju ljudi pametnijih stvari kojima se bave nego tuđim problemima. To se meni dešavalo u ratu, međutim, bilo je i gorih sudbina nego što je moja. Poremećene su vrijednosti. Što se ne priča o tome da je prvi koncert u opkoljenom Sarajevu uradila moja malenkost, kada sam prikupio 12.000 maraka za ortopedska pomagala? Ali se pričalo o nekim zvijezdama, ne želim da ih imenujem, koje su pravile buredžike, siredžike i tako to i posjećivale razna dvorišta. Vjerovatno nekome u datom trenutku nije bilo u interesu. Ni to ne zamjeram. Ne zamjeram nikome, ali je vrijeme da se počne objektivno obavještavati javnost o tome šta se dešavalo. Osuđujem zločin.
Je li odluka o preseljenju u Beograd definitivna?
– Pa, ja sam čovjek koji ima pravo da živi na bilo kojem kraju zemljske kugle. Ko to meni ima pravo da određuje gdje ću da živim? Ja sam Bosanac prije svega, Sarajlija, dijete iz miješanog braka, po pokojnom ocu četnik, po pokojnoj majci ustaša, a po opredjeljenju veseli Bosanac i to ću uvijek da budem. Tako sam izjavio i kada su me treći put slomili na Markalama i rekao policiji u zapisnik. Za sve što pričam, imam i argumente.
Je li policija išta pokrenula po tom pitanju, jesu li napadači privedeni i kažnjeni?
– Nije, jer ja to nisam htio. Pronađeni su ljudi koji su me pretukli zbog jedne banalne stvari. Bio sam na biciklu, vozio sam se gradom, a onda sam naišao na trojicu momaka u maskirnim uniformama. Pozvonio sam da se maknu da prođem, a oni su me napali. Mene je komandant Prvog korpusa, rehmetli Talijan (Mustafa Hajrulahović, op. a.) smjestio kod Sakiba Puške, kojem i ovim putem zahvaljujem na svemu, jer me je sačuvao od svih gluposti i bedastoća. Bio sam i u jedinici kod Dragana Vikića, kojeg punom volim, a ovo što sada pričaju o njemu su gluposti. Isto kao što je bilo u vezi sa Cacom Topalovićem. Kada je ubijen, mene su pitali šta mislim o svemu tome. Rekao sam sve najbolje. Nekima su ispadale vilice na to. Vidio sam ga četiri puta u životu i svaki put se prema meni lijepo ophodio, a ako se dokaže da je kriminalac i zločinac, osuđujem svaki zločin.
Nevjerovatno zvuči činjenica da stalno nešto pojašnjavate i objašnjavate, kao da se pravdate.
– Ako čovjek iz pristojnosti šuti, onda ljudi kontaju ili ne znaš ili odobravaš. A možda ne znaju da imaš visok stepen tolerancije i da možeš da vidiš dokle tuđi bezobrazluk ide. A svi smo ljudi od krvi i mesa. Ne sumnjam u ispravnost svojih postupaka. Ne treba mi verifikacija od nekih drugih ljudi niti medalje koje nisam zaslužio. Ne tražim hljeba preko pogače nego samo ono što mi pripada. To je istina.
(Dnevni avaz/Express)
