Svi se zasigurno sjećate Maida Hećimovića, pjevača iz Orašja koji je simpatije publike stekao učestvovanjem u nekoliko muzičkih takmičenja u regionu. Maid zrači posebnom pozitivnom energijom, koju pronalazi u pozitivnim ljudima oko sebe a koju je i naslijedio od svojih roditelja.
Životni oslonac
Kao osamnaestogodišnjak je ostao bez majke koja mu je bila najveći oslonac u životu, njegov najbolji prijatelj, mentor, ali to ga nije pokolebalo da krene dalje i da se bori kako bi došao do mjesta koje mu pripada. Na takmičenju ''X Factor Adria'' Maid je osvojio treće mjesto, ali je njegova izvedba kompozicije Zdravka Čolića ''Kao moja mati'' ostala svima u sjećanju.
Osvrnimo se na tvoje dočeke u rodnom Orašju nakon učešća u muzičkim takmičenja.
– Mislim da su svi stanovnici Orašja jako dobri ljudi, emotivni. Specifičan smo narod, a mi u Orašju smo svi na jedan poseban način povezani, tako da ja nisam mogao nikako ispasti iz tog kolosijeka. Dobar sam sa svima u Orašju, od sedam do 77 godina, ali nisam mogao ispasti i ponašati se drugačije, jer su moji roditelji, rahmetli mama i tata dobri ljudi. Spoj njih dvoje nije mogao rezultirali nečim lošim.
I svaki put su emocije radile i svaki put je bilo suza?
– Zaista su emocije svaki put radile. Svi su plakali. U jednom momentu na jednom od dočeka sam pogledao policajca Mehu, kojeg često spomenem. Meho je visok dva metra i krupnije je građe. On je tada držao svoju unuku na ramenima i plakao ''k'o godina''. Onda mi nije bilo čudno, što su ostali plakali. To je nešto nevjerovatno, to treba doživjeti. Možda je na nečijem dočeku bilo više ljudi, možda je nečiji doček napravljen spektakularnije, ali sigurno više emocija i više ljubavi na jednom mjestu kao što je u mom Orašju nije bilo. Bio je to oblak ljubavi, svaki put.
Za muškarce kažu da ne plaču, ali tada smo mogli vidjeti suze u tvojim očima?
– Ne patim od stereotipa tipa da muškarci ne plaču, nemam s tim problem. Ali neko ko je jak, pozitivan i ko ne dopušta nekim vanjskim udarcima da dopru u srž, vrlo lako, ako mu neko pokaže zrno dobrog izbaci svu emociju iz sebe, nebitno pred kim i gdje da se nalazi. Ja sam stava da uvijek treba biti pozitivan, jer ne može neko biti loš, koliko ja mogu zaista biti dobar.
Na vrhuncu si idealnog ili?
– Ne mislim da sam blizu idealnog, ali nekada kada i sebe uhvatim da pomislim nešto ružno, skrenem te misli i okrenem se pozitivizmu. Sve se na kraju mora vratiti dobrim, ako si dobar i ako radiš prave stvari čiste duše.
Kao osamnaestogodišnjak si ostao bez majke. Koliko ti nedostaje?
– Bilo je baš teških momenata. Mislim da su baš emocije koje sam pomenuo najčešće dolazile do izražaja baš zbog toga. I te suze ponekad… Moj tata je divna osoba, uticao je mnogo na mene u životu, ali je mama nekako najviše vremena provodila sa mnom. Na stranu što mi je majka, moja mama je meni bila životni mentor tako da je malo čudno kada neko ko te izgradi i ko je zaslužan za sve ono što si ti u suštini postigao ode i nema ga više da vidi te rezultate.
Fascinatna izvedba pjesme ''Kao moja mati'' u beogradskoj Areni rasplakala je mnoge. Kako je bilo boriti se sa emocijama tada?
– U finalu sam pjevao pjesmu ''Kao moja mati'' i zamislite kada sa vama, kao što je slučaj bio u Beogradu pjeva 15 hiljada ljudi. Ljudi su plakali, aplaudirali. Čitava Arena je bukvalno aplaudirala poslije moje izvedbe punih pet minuta bez prestanka. I kako čovjek da sa duhom ostane uspravan u tim momentima. Ja sam mogao nakon toga da plačem deset dana bez prestanka, ali sam se suzdržavao. Jednostavno u tim momentima emocije se skupe.
Šta se desilo kada si sišao sa bine?
– Kada sam sišao s bine dočekali su me stilisti, koreografi, ljudi iz produkcije, čistačice i svi su vjerovali ili ne, plakali. Zamislite tu situaciju. Ti ljudi su vjerovatno tada imali prečeg posla, sve je bilo uživo, ali bukvalno svi su plakali. To je bila moja najveća nagrada. Mene su ljudi nakon toga zavoljeli.
Talenat za pjevanje si na neki način naslijedio od roditelja?
– Moji mama i tata su jako mladi ušli u brak. Mama je imala osamnaest, a tata 24 godine. Svoju mladost su zajedno proživljali. Stalno su išli na fešte, na sijela uz gitaru. Tata fantastično pjeva, svira gitaru. Mama je isto fantastično pjevala. Lijepo je plesala, imitiralala i glumila. Čitav život je bila neka zbrka oko mene, nisu me ostavljali kod majki, odnosno nena. Vodili su me uvijek sa sobom.
Ko je Brena?
Uzor ti je od malih nogu bila Lepa Brena. Čak si imao priliku da s njom i nastupaš?
– Pa uvijek sam govorio s ponosom da je moj uzor Lepa Brena. Pogotovo kako godine prolaze, svima je jasno ko je zapravo Lepa Brena. Ona zapravo treba biti uzor svima. A jednom sam nastupao s njom kada je imala koncert na jezeru Modrac kod Tuzle. Bio sam s društvom u publici, a ona me pozvala na binu i otpjevali smo nekoliko pjesama zajedno. Bio je to neopisiv osjećaj.
Ne sviđa mi se ponašanje žena
Mora li muškarac svaki put biti džentlmen, a djevojka dama?
– Uvijek sam zagovornik toga da muškarac uvijek mora biti džentlmen, a da djevojke moraju biti dame. Meni se ne sviđa nekad ponašanje nekih djevojaka i muškaraca, ali na to ne mogu kao pojedinac toliko uticati.
