Snežana Đurišić je pjevačica narodne muzike i jedna od najtalentovanijih pjevačica na prostoru bivše Jugoslavije. Kada je bila djevojčica, zvali su je "čudom od djeteta" obzirom da je uvijek voljela da pjeva. Pripada staroj pjevačkoj školi i muzika je njen život. Prošle godine je proslavila četrdeset godina umjetničkog staža, a svojoj publici i ljubiteljima njene pjesme odužila se velikim koncertom u beogradskom Sava centru.
Ostvarena žena
Snežana se prisjeća svog djetinjstva, početaka, koncerata nekada i danas, govori o tome kako je upoznala Josipa Broza Tita i kako je zahvaljujući upravo njemu preselila sa porodicom iz Kraljeva u Beograd, gdje je počeo njen ozbiljniji estradni put. Snežana govori i o svom pokojnom suprugu Slobodanu Gvozdenoviću, koji joj je bio veliki oslonac u životu i čijim odlaskom je u njenom srcu ostala velika praznina.
Počeli ste pjevušiti još kao sasvim mala djevojčica, kada ste imali četiri godine…
– Koliko je to bilo moguće, u ovom momentu nisam sigurna, ali definitivno je to bilo kada sam imala možda pet ili šest godina. Pjevušila sam doduše i ranije, onako, ako to možemo nazvati pjevušenjem, odnosno pjevanjem. Čitajući neke knjige, došla sam do zaključka da se možda to zna i prije nego što se rodimo.
Koliko ste danas sretna i ostvarena žena? Ima li nešto što Vam nedostaje?
– Uvijek postoji nešto što nedostaje, onda čovjek prosto ako shvati šta mu to nedostaje teži da to ostvari i dođe do svoga cilja. Ja sam jedan takav slučaj, gdje jednostavno kada smatram da u nečemu treba još, potrudim se da dođem do toga i to i ostvarim, uradim i završim. Hvala Bogu još uvijek nisam zaželjela ništa što je nemoguće, ali evo mogu slobodno sada da kažem, da kada se osvrnem na sve što je iza mene, mogu biti itekako ostvarena na svim poljima.
Imate li neostvarenih želja?
– Nemam. Nemam želja te vrste, želja materijalne prirode, odlazaka u kupovinu, odlazaka na neka mjesta, putovanja… Definitivno nemam. Takve želje sam ostvarila. Sada mi je najbitnije zdravlje mojih najbližih.
Kakvo djetinjstvo ste imali? Je li u Vašem domu bilo bezbrižnosti i smijeha?
– Imala sam lijepo i dobro djetinjstvo kao i svako drugo dijete. Moji roditelji su se potrudili da pored podrške koju su mi dali kada je u pitanju pjevanje i karijera, da mi i djetinjstvo dodatno obogate. Sve sam stigla i potpuno sam ostvarena i ispunjena, od perioda kada sma bila dijete pa do danas.
Šta ste morali da uradite da se u onom prošlom vremenu pojavite na televiziji i snimite prvu ploču?
– Morala sam da pobjeđujem u bivšoj Jugoslaviji na takmičenjima po republikama u cijeloj zemlji. To su bili dugogodišnji odlasci na razne koncerte i takmičenja. Tako se sticalo pravo tada da se snimi ploča.
Ko je prepoznao Vaš talenat za pjevanje i kako komentarišete pojavu ''instant'' zvijezda danas?
– Moj učitelji Toma Martinović i Srećko Gvozdenović. Ja sam inače u Kraljevu završila školu. Tamo je sve i počelo. Nije moglo kao danas. Danas nekako ima osjećaj da djelimično od ničega možete da napravite nešto, djelimično dobro, ali u principu sve su to instant varijante. Opet s druge strane i te varijante imaju neku priču, budu tu neko kratko vrijeme, ali budu. Možda u tom momentu i zauzmu mjesto nekoga ko je valjan, ali ono što je činjenica i što je neosporno je to da neko ko vrijedi i ko zna dođe na svoje. Dodouše malo sporije, ali dođe. Publika zna prave vrijednosti.
No, Vi ste veoma mladi nastupali?
– Nastupala sam na koncertima i takmičenjima pjevača amatera. Uslov je bio da budem dobar đak, i onda su se moj otac koji nažalost više nije živ i moja mama zaista trudili da urade sve što treba da ja idem pravim putem i neizmjerno sam im zahvalna na tome. Izbjegla sam mnogo toga, kada je u pitanju ružna strana estrade.
Kao dvanaestogodišnja djevojčica ste pjevali Titu. Kakav utisak je to ostavilo na Vas?
– Tada sam bila dijete i nisam uopšte bila svjesna težine tog događaja. Meni je to sve bila zabava. Ja sam bila fascinirana tortom, koja je sjećam se imala nekoliko spratova. To je na mene ostavilo zaista lijep utisak. I danas se sjećam tog čina i to je zaista imalo jednu presudnu ulogu i uticaj na moj dalji životni put i moju karijeru, jer je on učinio nešto, što je nekima danas i nešto nevjerovatno. Zahvaljujući Titu sam preselila u Beograd i nastavila školovanje. Moj otac, budući da je bio vojno lice, dugo nije mogao dobiti prekomandu iz Kraljeva u Beograd, ali poslije mog susreta sa Titom je sve lakše bilo.
Šta se desilo nakon što ste preslili u Beograd?
– Tata je dobio prekomandu i nastavio raditi u vojsci. Moja sestra i ja smo u Beogradu nastavile život i dalje školovanje.
Prije nekoliko godina ste ostali bez važnog oslonca u životu, životnog saputnika, Vašeg supruga. Koliko Vam danas nedostaje?
Iskrena ljubav
– Nisam bila svjesna mnogih stvari dok nisam izgubila supruga. Mnogo štošta nisam primjećivala do momenta dok on nije otišao zauvijek sa ovog svijeta. Onda sam primijetila neke stvari kojih nisam bila svjesna dok je bio živ i dok smo bili zajedno. Tako da, uživajte u životu i čuvajte svoje dame i svoje muževe jer kada odu to je zaista jedna praznina koju niko ne može nikada da popuni i ostaje vam samo da živite od uspomena i onoga što je bilo dok ste bili zajedno. Ja sam imala tu sreću da smo mi bili zajedno 36 godina u zaista dobrom braku i zaista imam od čega danas živjeti kad su u pitanju emocije, jer smo mi mnogo toga stvorili i proživjeli i uz nas je bila prava i iskrena Božija ljubav koja i danas negdje postoji, ali nažalost bez fizičkog kontakta.
Ostane li mjesta za brigu o sebi, opuštanje…?
– Počela sam intenzivno u posljednje vrijeme na sebe da mislim pošto to nisam radila ranije, ali od nedavno prvo ja pa onda svi ostali.
Za ljubav uvijek treba imati mjesta u srcima?
– Volite djecu, volite supružnika, majku, oca, sve su to ljubavi koje su za sebe, posebne su i funkcionišu na svoj način. Nisu iste.
Koliko vremena danas posvećujete porodici obzirom na posao kojim se bavite, stalna putovanja, nastupe…?
– Jedna porodica živi u Americi, druga živi sa mnom u Beogradu, škole, moj posao, ali nađe se vremena. Kada čovjek nešto želi i hoće nađe se vremena.
