Od početka osme sezone popularnog šou programa „Zvezde Granda“ Mirza Selimović iz Srebrenika se izdvajao od ostalih takmičara po svojim vokalnim sposobnostima, stilu, ali i načinu izvođenja pojedinih kompozicija. Nije bilo malo onih koji su vjerovali u njegov uspjeh i to da će na kraju sezone odnijeti pobjedu na ovom velikom regionalnom takmičenju, pogotovo što je sezonu prije pobijedio također Bosanac, Amar Gile Jašarspahić. No, i Mirzi se jednim dijelom posrećilo i njegovi snovi postali su stvarnost.
Snovi
Od tvog pojavljivanja u osmoj sezoni „Zvezda Granda“ mogli su se čuti različiti komentari. No, jedan je ostao upečatljiv, a tiče se Zdravka Čolića. Moglo se čuti da pjevaš, ali i da „tjeraš kosu kao Zdravko Čolić“. Je li to tačno?
– Kroz sve te neke faze koje svaki čovjek u životu prolazi, kroz školovanje, osnovnu i srednju školu, čovjek se mijenja i prilagođava se, slijedi trendove koje vrijeme nosi sa sobom. To nekome nekada diktira i muzika koju sluša. Ja sam svog uzora u nekom fizičkom smislu vidio u pjevaču „Generacije 5“ i pustio kosu da ga iskopiram. Nisam nikada razmišljao da „tjeram kosu kao Zdravko Čolić“, ali jesam da tjeram kosu kao Goran Milošević iz „Generacije 5“.
Muzičkim stilom si se razlikovao od ostalih takmičara. Koliko si tada bio siguran u sebe i jesi li se nekada pitao radiš li pravu stvar?
– Čovjek ne može da zaustavi neki tok života i starenje tako da treba zdravo i normalno da se živi i stari. Ako je čovjek ispunjen i ako voli ono što radi ništa mu ne pada teško, ni godine ni starost. Donekle su moji snovi ispunjeni, naravno ima puno toga u životu što želim da postignem, uvijek treba napraviti stepenicu više. Meni je recimo čast i zadovoljstvo što sam ja u jednom takvom takmičenju koje je narodnjačkog karaktera odnio pobjedu kao zabavnjak, i što je to publika podržala i primijetila.
Ispunio si svoje snove?
– Iza sebe imam jaku ekipu autora, od Harija Varešanovića do Dragana Brajovića Braje. To je ono što je bio moj san od samog početka, da imam oko sebe jaku ekipu ljudi koji će znati da mi pokažu određene stvari i da me usmjere na pravi put.
Jesi li se pribojavao komentara žirija, s obzirom na to da si pjevao zabavnu muziku?
– U početku sam se bojao toga što sam ja u takmičenju „Zvezde Granda“ bio jedini pjevač zabavne muzike. No kasnije se uspostavilo da je to zapravo bila moja prednost. Ja sam se po repertoaru izdvajao od svih, i ubijeđen sam u to, da sam pjevao pjesme iz opusa narodne muzike da bi ispao puno ranije iz daljeg takmičenja.
Kojem muzičkom stilu pripada tvoj album? Je li to ono što si želio?
– Najbolje se osjećam kada pjevam pop muziku i to je pravac koji gajim i preferiram. Moj album je pop album. Doduše, malo smo se igrali sa nekiim drugačijim zvukom, ali opet sve naginje na pop. Nismo puno pobjegli od onog što ja zapravo i jesam. Čovjek ne treba biti dosadan i tapkati u mjestu, uvijek treba malo eksperimentisati i sa stilovima u muzici. Muzika je nepresušan izvor, puno toga pruža i na taj način se zapravo svaki umjetnik nadograđuje i nađe sebe. No najvažnije je da čovjek ne zaluta.
Koliko si se u djetinjstvu isticao i razlikovao od svojih vršnjaka? Jesi li volio da budeš bitan?
– Moja želja je bila da za četrnaesti ili petnaesti rođendan, ne mogu se tačno u ovom trenutku sjetiti dobijem gitaru i da malo krenem da sviram. Meni je bilo interesantno, recimo, da kad god smo u nekom društvu sjedili, uvijek smo se okupljali oko nekoga ko zna da svira neki muzički instrument i gledali smo ga kao nekog bitnog. Ja nisam želio da budem bitan, jer sam volio to što radim. Dobio sam tu gitaru. Ono što ću sada reći će mnoge iznenaditi. Gitaru ne znam svirati, ali mi je neko moje muziciranje na tom instrumentu pomoglo jednim dijelom da usavršim svoj vokal.
Jesi li uvijek imao podršku roditelja i okoline na muzičkom polju? Kada si osjetio da imaš talenat?
– Mislim da roditelji nisu mogli pretpostavljati, da ću se nekad ovako ozbiljno baviti muzikom, jer ni ja sam nisam to znao. S obzirom da sam ja od obdaništa i osnovne škole bio u muzici, volio sam da sviram, da pjevam iako nisam tada nisam stizao. Škola je nosila neke druge obaveze i nije mi ostavljala puno mogućnosti za neke druge stvari i bavljenje muzikom. Možda sam napravio i grešku što nisam upisao srednju muzičku školu pa kasnije išao na usavršavanje ili akademiju. No da sam to radio s druge strane, to mi zasigurno ne bi dozvoljavalo puno slobode i kreativnosti u tome što ja radim.
Kritike
Prihvataš li danas kritike od roditelja kada je muzika u pitanju?
– Mislim da imam najveću podršku od svojih roditelja i sestre i zaista mi je drago što je to tako. Nekako uvijek dobijem i neku sugestivnu kritiku, uvijek mogu da im se obratim i pitam za savjet i znam da je to najiskrenije i najdobronamjernije što može biti. Ako ne valja ne valja, i lošu i dobru kritiku od roditelja prihvatam.
I tvoja sestra je talentovana i jako lijepo pjeva. Da li bi volio da se jednog dana nađete zajedno na sceni?
– Sestra je jako talentovana i jako lijepo pjeva, ali ona je otišla u nekom drugom pravcu. Ona je na Elektrotehničkom fakultetu i jako dobro joj ide. Iskreno, ne bih volio da moja sestra krene mojim stopama, jer ovo je jako težak i stresan posao koji zahtijeva puno odricanja. Možda je ženama i teže u ovom poslu.
Koliko ti je na tvojim počecima značila podrška nekih bitnih ljudi u tvom poslu. Čije mišljenje i savjete si posebno tada cijenio? Je li bio neko poseban ko ti je davao vjetar u leđa?
– Cijenim mnogo ljudi. Možda ću nekoga i zaboraviti, ali moram istaći da sam imao veliku podršku od Harija Varešanovića, koji me par puta i nazvao i dao mi određene sugestije kada sam izvodio njegove pjesme, Dženana Lončarevića koji je prije svega moj veliki prijatelj, pa tek onda veliki čovjek i muzičar, pa sve do nekih ljudi koji nisu pjevači koji su muzičari, a koji su mi stvarno davali veliku podršku. To mi imponuje i drago mi je što je tako. To mi je davalo poticaj da budem bolji, ali mi je sve to bila velika zadaća, da svaki put budem bolji.
Ko te se prvi sjetio kada si odnio pobjedu na takmičenju, naravno osim roditelja i bliže rodbine? Ko ti je među prvima čestitao?
– Sjetili su me se prijatelji i prijateljice iz osnovne škole recimo, kojima je bilo zaista drago da je neko iz njihove sredine i neko koga poznaju postigao uspjeh, jer to je neko zdravo razmišljanje. Isto kao što i ja na neke talentovane ljude gledam kao na svoj uspjeh, jer bude mi drago kada vidim da je neko iz Srebrenika ili Tuzle uspio na nekom polju.
Estrada
Koliko vremena je tebi trebalo da se prilagodiš na neke stvari na estradi?
– Meni je bilo jako teško da se prilagodim na početku, jer naravno ima mnogo prepreka i nekih stvari koje se dešavaju, a ne bi se trebale dešavati. Ali ako čvrsto vjeruješ u to što radiš, sve to ignorišeš i ideš svojim putem.
Džentlmen
Mora li muškarac uvijek načiniti prvi korak i prići djevojci?
– Muškarac mora biti džentlmen i mora ugađati djevojci. Danas se to malo poremetilo. Neke žene se ponašaju kao muškarci, neki muškarci se ponašaju kao žene. To je sve poprimilo neku drugu dimenziju. Možda je to sve neki trend. Čast izuzecima.
