Oliver Dragojević oduševljava novim albumom koji je uradio sa Gibonnijem. "Familija" se uveliko sluša, a pjevač je na kratkom godišnjem odmoru koji mu je bio neophodan. Priča o mladim autorima, saradnji s Gibonnijem i kakav mu odmor godi. Ujedno demantira da će biti gost na Gibonnijevom koncertu u Beogradu u novembru.
Nagađanja
Nedavno ste u Zagrebu svirali s „2Cellos". Kako Vam je bilo?
– Nisam navikao na toliko decibela, to je strahovita snaga od troje ljudi, znači bubnjevi i dva čela. Pa još oni efekti i vatre, to je stvarno za moju dob puno. To je prava buka, to mladi vole, a ja jedva izdržim. Ulazio sam unutra u zgradu, pa izlazio van i bacilo bi me na zid. Kad sam izašao na pozornicu, sve se malo primirilo, jer ja drukčije sviram i pjevam, tako da je bilo malo blaže pa se izdržalo.
Hauser je oduševljen albumom s vama i kaže kad bi svirali u Tokiju s vama, svi Japanci bi pjevali Cesaricu. Šta je po vama presudno?
– Jezik! U pjesmama kao što ja imam, ne bi to tako lako išlo u svijetu, jer ljudima je stalo razumjeti pjesmu, čuti o čemu se tu radi, kakve su to priče. A kako su „2Cellos instrumentalisti, to prolazi, to je univerzalni jezik. A sviraju stvarno dobro i to je to.
Je li vam danas lako sarađivati s raznim muzičarima? Imali ste par velikih promjena u karijeri. Možda niste ostali isti, ali ste ostali „normalni", ne zaboravljate gdje ste počeli?
– Svirao sam na Splitskom festivalu u čast Momčila Popadića, našeg čuvenog tesktopsica. Izabrao sam pjesmu koju nisam puno potrošio, jer Popadić ima jako puno dobrih stihova i puno se provlačio kroz moj repertoar sa Zdenkom Runjićem. Tako da sam izabrao pjesmu koja nije puno korištena i stvarno sam uživao. Nemam ja problem s tim, kad zatvorim oči i kad sviram, to je potpuno drukčija slika svega. Mene nervira ovo sve oko mene, puno buke, puno ljudi, puno šetanja, puno hotela, nespavanja. Onda se dogodi u meni neki kratki spoj, ali kad sam na pozornici i kad sviram, super mi je.
Gibonni kaže da ćete na koncertu u Puli vi pjevati neke njegove, a on vaše pjesme, da ćete pokušati donijeti nešto novo?
– Ma to uopšte nije bilo u pitanju, u sekundi smo se dogovorili i za album i za koncerte, to nije bilo teško.
Kako ste zamislili te zajedničke koncerte?
– To nije uobičajen koncert pola-pola, to je isprepleten koncert, on i ja. Nećemo biti striktno pola koncerta on, pa onda ja, jer to ne bi imalo smisla. Imamo nekoliko dueta otprije, par s albuma „Familija", pjevat ću ja neke njegove pjesme, on moje, bit ćemo baš prijatelji na bini.
Hoćete li biti gost Gibonniju na koncertu u Beogradu u novembru?
– Ne. To su samo medijska nagađanja i špekulacije. Moj stav da ne idem u Beograd je ostao isti, a Gibo će tamo svirati svojoj publici jedan malo drugačiji repertoar.
Kako vam je danas sarađivati s autorima, jer svi nude pjesme, kako nekoga odbiti?
– Svi dođu s preporukom da to meni sigurno odgovara, pa se prevare. Ja moram imati tu neku intimnu vezu s pjesmom da to funkcioniše, a oni ne računaju baš na to. Moram se vezati uz pjesmu, da to bude moja priča, zato je to problem. I kad prepoznam u nekoj pjesmi sebe, onda mi to paše.
Kad ste prije dvadesetak godina napravili veliki zaokret u karijeri, je li vam dozlogrdilo ono otprije?
– Nije, nije, nego sam imao osjećaj da mogu još nešto reći osim toga. I samo sam se obratio malo mlađim autorima, što se nije ticalo odnosa Zdenka i mene, nego sam samo htio napraviti sebi malo drukčiju situaciju. I nije ništa bilo pogrešno, možda je bilo smjelo, ali svakako sam htio to.Toliko volim muziku da mi je uvijek situacija „ili to ili nikad više", mora biti dobro. Htio sam napraviti nešto drukčije, mijenjao sam muzičare, sarađivao s mnogima koji nešto znače u svijetu i kod nas. Tako da sam imao neke zanimljive saradnje koje su samo popravile stvar i dodale kvalitetu. Da stvari budu bliže onome što želim.
Je li se nakon koncerta s Antoniom Serranom i Arturom Sandovalom, koje ste imali u SAD-u, ili Olumpije, Rojal Albert Hola i Opere u Sidenju, teško vratiti u normalu, vjerovatno bi čovjek htio raditi samo takve gala koncerte?
More i tišina
– Ništa nije teško, premda su ovakvi koncerti prestižni i drukčiji. Uvijek je veći problem tehničke prirode nego izvođačke, ono, da dođeš na pozornicu. Na ovakvim nastupima uvijek treba veliki orkestar, puno je priprema. Ali mislim da bih ja mogao uredno biti sam s klavirom na bilo kojoj pozornici ili dvorani u svijetu. Pa ja sam radio onaj jedan koncert i dupli album u Lisinskom, bez bubnja, samo udaraljke i kontrabas su bili na sceni, sakriveni malo. Jedan gudači kvartet, i to je bio koncert. To je bilo jako dobro, jer se možeš lakše kretati, lakše odabrati pjesme, brže to ide. Ovako, kad je veliki orkestar, moraš imati sve zacrtano, puno ljudi je na pozornici i mora sve biti organizovano. Kad si sam, stvarno možeš raditi što te volja tog momenta. Ma poslije sljedećeg CD-a to ću opet napraviti.
Kako izgleda savršen odmor?
– Ja, more i tišina! Ne treba mi ništa više od toga.
U zagrebu tek 2017.
Kakvi su vam samostalni planovi, pripremate solo album i prikupljate pjesme, imate koncert u u Areni Zagreb prije Nove godine?
– Koncert će ipak biti poslije Nove godine, u 2017. Skupljam nove pjesme, mislim da sam negdje pri kraju i bit će to dobro. Neka se malo „potroši" ovaj Gibin i moj album pa ćemo onda vidjeti.