Dea Đurđević progovorila je o borbi koju vodi nakon što joj je autobus otkinuo ruku i priznaje da joj nikada nije palo na pamet da će umrijeti.
–Čak ni onda kada su mi na odjeljenju intenzivne njege na VMA rekli kako možda postoji mogućnost da ću da podlegnem povredama. Tada sam rekla: “Ja ne umirem tek tako”. Premalo sam do tada živjela da bih uradila sve što sam željela i planirala. Zaslužujem drugačije da umrem– izjavila je Dea, koja je potom odgovorila na nekoliko pitanja.
Kako sada izgleda jedan dan Dee Đurđević?
Vježbe za pokretljivost lijeve ruke neizostavni su dio svakog mog dana. Taj trening traje gotovo tri sata. Tome treba dodati vrijeme za vježbe koje samostalno radim… Međutim, nije sve baš toliko dosadno. Kada radim, ustajem u pet sati i polako se spremam da bih već u šest bila na TV. Emisija uglavnom traje do 11.sati. Potom zajedno pozivamo goste za naredno jutro. Mada, ja to vrijeme koristim za vježbe, pa radimo na spravama, a potom sa fizioterapeutom radim na oživljavanju i osposobljavanju moje ruke. Moje svakodnevno druženje sa timom će trajati narednih godinu dana i vrlo mi je važno da mi je prijatno. Moj život je pun smijeha, a to je, čini se, velika privilegija.
Koliko je sve što se dešavalo promijenilo vaš način razmišljanja i pogled na život?
Mnogo. ijSećam se, kada su mi prvi put saopštili sve moje povrede, pomolila sam se Bogu i nadala se da će mi sve organe i udove sačuvati. A onda, kada sam dobila informaciju da postoji velika vjerovatnoća da neću preživjeti, molila sam se samo da ostanem živa, a mnogo manje sam mislila o ruci. Najvažnije mi je bilo da preživim. Jer želim da živim, da radim, da se smijem sa mamom i prijateljima, da uživam sa mojim Mladenom.
Koja misao vam je bila u glavi kada su vam ljekari saopštili da vam je ruka bila otkinuta od tijela?
Zastrašujuće. Veoma. Teško je to da se prihvati, ali kada su sljedeće rečenice nagovještavale mogućnost smrtnog ishoda, moja percepcija se promijenila. Tada sam se prepustila doktorima. Nisam ni imala mnogo vremena za razmišljanje, te prve dane sam mnogo više provodila u operacionoj sali nego u sobi za intenzivnu njegu. Povrede su se same isticale i dovodile u prvi plan. Opominjale su me svakodnevno, ali sva moja energija bila je usmjerena na oporavak, a ne na razmišljanje o povredama.
Pisalo se da niste u najboljim odnosima sa ocem, da poslije udesa nije došao u bolnicu da vas posjeti?
O ocu nikada ne govorim.
