Rizo Hamidović često ne razgovara sa novinarima, ali kada se odluči onda to bude uvijek interesantno i zanimljivo. Na estradi je prisutan više od 40 godina, pa je i njegov život prepun događaja, zanimljivosti, ali i tuge.
Ovih dana uživa sa prijateljima i porodicom u ramazanskim danima, a nakon toga očekuju ga novi nastupi. Hamidović je za "Express" odlučio pričati o svemu, a za početak o kolegama, iskustvima s njima…
– S kim kolegama imao sam ružnih iskustava, ali ne znam da li je lijepo o tome pričati u ramazanu. Ali, ovaj put spomenut ću samo jednog, a to je Kemal Malovčić. On je baš prevarant! Imali smo jednu svadbu u Beču, gazda je dao pare unaprijed, on ih je uzeo i jednostavno otišao, pobjegao. Trebao je da plati orkestar i ja ga zovem, a on se javi i kaže da je na putu za Ljubljanu. Ali polako, srest ćemo se mi opet. On zna da sam ga nekoliko puta spasio da ga ljudi ne prebiju i da keširaju. Bilo je tu Njujorku, u Rozajama, ja sam stao iza njega i rekao da ga ne diraju jer to je moj kolega.
Danas je estrada postala modna pista, što ljepše, zgodnije, to uspješnije. Nije bitna pjesma i glas, ali jeste stas i silikoni. Dok se žene utežu šta rade muškarci, po tom pitanju, konkretno ti?
– Pa, muškarci se farbaju. Uzimaju nekakve vitamine da izgledaju svježije, ali kada bih se odlučio za silikone stavio bih malo na kukove i stražnjicu. Farbam kosu, a prvi put me ofarbao u Frankfurtu onaj prevarant Malovčić. Izašao ja iz rata u Sarajevu, došao u Frankfurt, sreo se s njim i on meni reče: "Tajo trebao bi se malo ofarbati!". Kupi neku farbu, donese je i ofarbaše me Hanka Paldum i Hanka, supruga rahmetli Mehe Puzića. I tako se farbam do danas. Ali me sramota kada vidim neke kolege danas koji se frabaju, ali farbom od četiri marke, a moja kosta u Njujorku 120 dolara. Pa kada se oznoje sve im farba sa kose curi po licu, pa ih ne možeš prepoznati.
Da li razmišljaš od solističkom koncertu u Sarajevu?
– Naravno da jesam, ali nemam novca za takav jedan projekat. Ali, u zadnje vrijeme razmišljam da prodam vikendicu i da napravim solistički koncert. Ne želim da radim sa tamo nekim mešetarima koji jednostavno ne žele da za mene čuju.
Da li je baš tako sve crno na estradi? Sigurno je da imaš i prijatelja?
– Naravno da imam prijatelja. Jedan među njima je i najbolji pjevač Balkana, bh. Pavaroti Šerif Konjević. On je jedini bio koji me pozvao na turneju, koji je bio fer, pošten i korektan. Takve stvari se ne zaboravljaju. Šerif i Šaban su jedinstveni na estradi, mnogi drugi već godinama nikako da sa glasom i pjesmom postignu nešto više u životu. Šerif me također svojevremeno u Njemačkoj dočekao kao Tita, a to ne zaboravljam. Svi mogu da pričaju nešto o njemu, ali njegovu iskrenost, poštenje i njegove glasovne kvalitete mu ne može niko, ama baš niko da ospori. A, to što neki ne mogu da izađu na kraj sa njegovom iskrenošću i otvorenošću, to je već njihov problem.
Neke tvoje pjesme postale su evergrini. Svaki pjevač ima barem po jednu tvoju pjesmu na reportoaru?
– E, pazi sad… Kada bi svaki od tih pjevača meni dao po jednu marku ili euro, koliko su samo puta otpjevali moju pjesmu "Dok me nose tabutu", danas bih bio milioner i ne bih više trebao ništa da radim. Ali, kada su pare u pitanju, mnogi od njih vlastitu mater ne poznaju, a kamoli mene.
Dugo si na estradi. Da li si uvijek bio vjeran tvojoj supruzi, da nemaš možda i ti neko vanbračno dijete?
– Pa imam u planu neko vanbračno dijete da imam, ali ne znam kad ću. Moju dragu suprugu Ismetu, sina Rijana i kćerku Rijanu nikad povrijedio ne bih. Da nije njih u mom životu bilo ništa ovo postigao ne bih.
Kako ti se djeca osjećaju… kao Sandžaklije ili Bosanaci?
– Kao Bosanci, a kažu babo nam je iz Sandžaka. Ali oni su mi pomagali da prikupim pjesme za moj novi CD koji će se zvati „Sandžak u srcu, za sva vremena". Pri tome su mi još pomagali Vehid Gunić i Avdo Sidran.
Je li Sarajevo zaboravilo?
– To je ono što me najviše boli. Dao sam toliko pjesama autentičnih za ovo podneblje, od pjesme "Bajram dođe, Sarajevo gori", "Čuvaj babo našu Bosnu", Inšallah", Skenderija"… U Sarajevu sam od 1970. godine, a moj stan je prvi granatiran od svih kolega, a znap šta sam dobio, ni jedan jedini ekser. Pokušao sam kasnije da tražim za sanaciju stana, ali kad bih god otišao i vidio ljude u kolicima, bez ruke ili noge, oka… odmah sam odustajao. Ma, ja sam opet zaradio i sve to sanirao. Sve će ovo jednog dana proći, ali ostat će moja pjesma koja će se prenositi sa generacije na generaciju.
Da li ima neko ko pjeva tvojim glasom?
– Nema jer sam unikat! Pa zašto mene od svih pjevača sluša Šaban Šaulić, zašto me rahmetli Safet Isović godinama vodio na njegove turneje, zato što sam poseban, Husein Kurtagić. Pa to su ljudi koji su me naučili da hodam po pozornici. To je nešto posebno.
Da se malo zadržimo na srbijanskoj estradi. Jelena Karleuša ili Ceca?
– Ceca u svakom slučaju. Znam je još dok je pjevala u restoranu „Stadion", jedna draga, mila i odlična pjevačica. A, to čija je žena, to me uopće ne interesira. Danas ima stotine glasova koji bi htjeli da pjevaju kao Ceca, ali za tako nešto nemaju nikakve šanse. Pa, kad bi Ceca došla u Sarajevo prvih dvadeset redova bi bili svi oni koji su na svojim leđima osjetili protekli rat. Mene u Srbiji više cijene i poštuju. Pa prvi Miroslav Ilić je rekao: "Ko meni može zabraniti da slušam Rizu Hamidovića?!".
Mnogi optužuju Harisa Džinovića što je otišao u Beograd?
– Optužuju ga svi oni koji su ljubomorni na njega i njegov uspjeh. Haris je kompletan muzičar, pjevač, kompozitor. Haris i Šerif su genije. Šteta što se Šerif nije rodio barem dva minuta ranije od Šabana Šaulića.
Sve vrijeme dok s tobom razgovaram imam osjećaj da si pun neke gorčine?
– Ne, u meni nema gorčine. Samo slušam svoj narod, svoju publiku. Kažu mi da me nema, ali kako da pjevam kad je narod gladan, kad njih nekoliko sve pokradoše, a narod gladan, bos i gol. Užas! Ali, čekam izbore, pa da kažem što imam reći. Apolitičan sam, ali kada me neko vuče za jezik, onda samo želim da pomognem svom narodu. Kada bih napravio stranku nazvao bih je „Allahu rabi, svak sebi grabi". Ima televizija u BiH koji ne smiju da puste pjesmu „Bajram dođe, Sarajevo gori", a s tom pjesmom nikog ne vrijeđam.
Plakao sam kada sam vidio koliko je ljudi došlo na koncert Donne Ares
– Žalosno je kada vidiš ratne vojne invalide koji su na rubu propasti. Mi smo svi degradirani u ovoj državi. Jedan od posljednjih primjera je koncert Donne Ares. Ja sam kupio sam 30-tak ulaznica, otišao sam i brže bolje izašao. Suze su mi pošle na oči, kada sam vidio koliko je naroda došlo, a dođe neka cica maca, silikonska drekavica i razvali Zetru. To je dno dna. Moralno dno Sarajeva i BiH, njihov javni poraz – kaže Rizo.
Propali sarajevski menadžer za srbijanske pjevače
– Neki sarajevski mešetari su rahmetli Safetu Isoviću govorili šta ću mu ja na koncertu? Ubjeđen sam u da u Sarajevu postoji taj neki virus protiv Sandžaklija. A, te mešetare ne želim imenom da spominjem. Među njima je jedan propali kompozitor i jedan menadžer koji dovodi samo pjevače iz Srbije i pravi im koncerte – iskren je Hamidović.
