Jana Tododrović je pjevačica koja puno nastupa, ali se veoma rijetko pojavljuje u medijima, daje intervju, ali kada se pojavi onda to bude uvijek nešto bombastično kao što se to desilo proteklog vikenda.
Naime, u njemačkom gradu Castrop-Rauxel povodom Dana žena pjevala je sa kolegom Harisom Berkovićem. Dvorana je bila maksimalno popunjena. Bilo je blizu 2.000 žena da bi oko 23 sata bilo dojavljeno da je u dvorani postavljena bomba, te je tamošnja policija po ispraznila dvoranu. Dan poslije toga sreli smo Janu u njemačkom gradu Bochumu te započeli razgovor upravo na tu temu.
– Laž je da sam poslije toga završila u bolnici! A, da sam se prepala – jesam. Deset minuta prije nego što sam trebala završiti svoj prvi blok pjevanja, ispala je velika frka pred vratima. Žene su inače velike paničarke, a i ja sam se pridružila njima. Sklonila se sa bine, počela da bježim jer nisam znala šta se dešava. Bilo je to po prvi put u životu da sam se tako prepala. Bilo je užasno! Pomislila sam da nije neki teroristički napad jer sa takvom masom na jednom mjestu, to bi bilo stravično. Paničarka sam, brinem o sebi, pa tako moj Ivan često zna da kaže kako ja jako mnogo volim svoj život. A, to što su napisali i objavili portali u regionu da sam završila u bolnici, najviše je zabrinulo moju sestru i kompletnu moju familiju. Sve u svemu, baš je bilo užasno i ne ponovilo se više nikada.
Da li svjesno izbjegavaš medije ili jednostavno nemaš vermena za to?
– Kako u svakom poslu, pa tako i u ovom, mora da postoji neka doza tolerancije kako i koliko da je pojavljuješ, kako u printanim tako isto i u elektronskim medijima. Neću da kažem da to nije bitno, jeste i tekako, ali ako nemam nešto novo da kažem, ako nemam nešto novo da prezentiram publici… onda nema razloga da se pojavljujem. Desile su mi se i neke po meni ružne stvari… izgubila sam roditelje tako da sam željela neku tišinu da u miru sve to odbolujem. Za koji dan ponovno ulazim u studio da snimim nekoliko novih pjesama, a možda i kompletan album, ali opet će sve biti umjereno.
Kako si podnijela smrt onih koji su ti život dali?
– Mama mi je umrla u augustu, a otac u novembru. Mama je bila duži period bolesna i ja nikad neću moći da prihvatim da nje više nema. Ali kada mi je nekoliko mjeseci poslije umro i otac, onda je jednostavno umro i jedan dio mene. Poslije toga kao grom iz vedra neba sustigla me informacija da mi je umro najveći prijatelj, brat, drug, menadžer, moje sve, menadžer Popak. To me je tako pogodilo da se riječima ne može opisati. Ivan i ja taj smo dan samo plakali. Užasno.
Dok mnoge tvoje kolege po svaku cijenu žele da nekim tračem dođu na naslovne strane, ti se jako dobro čuvaš svega. Kako mimoilaziš sve tračeve ili ružne priče?
– Moj Ivan je specijalista u svemu tome. On me čuva od svega i štiti me da nešto ružno ne čujem ili pročitam o sebi, ako ima nešto. Kada budu ti neki negativni komentari, a ja ih ne vidim, on to pročita, ali neće da mi saopći. On ne želi da se nerviram, a ne znam da li bi se iznervirala. Ivan je u suštini taj koji me čuva od te žute štampe i jako sam mu zahvalna. Volim ga.
Šta bi savjetovala mladim pjevačima koje više paze na svoj izgled već na glas?
-Svajetovala bih im da im budem uzor. Da jedu, da piju, da uživaju u životu i da rade pametno.
Kćerka me slagala
Uvijek si vesela i nasmijana, ima li nešto što te u životu može iznervirati?
– Najviše mrzim kad me neko laže. Zadnja me je slagala moja kćerkica, ali još se nismo vidjele poslije te njene male laži, ali u suštini nije bilo ništa strašno.
Nisam opterećan kilogramima
U posljednje vrijeme bilo je neki natpisa kako si se udebljala i kako ne paziš na kilograme?
– Pa, dobro tu su ljudi u pravu. Meni tako u životu naiđe neki period, kada se udebljam. U zadnje tri do četiri godine imam tu neku kilažu sa kojom sam čas gore, čas dole. Ima ona jedna Miletova pjesma: "Kilo gore, kilo dole", a ja je pjevam: "Deset gore, deset dole". Nisam opterećena mojim kilogramima, a da jesam onda bi bila manekenka, a ne ovo što jesam.
