Aleksandar Milić Mili jedan je od najizvođenijih i najtraženijih kompozitora i producenta u regiji. Sa njim su sarađivale mnoge folk, pop ali i rok zvijezde. Opus je toliko bogat da je teško i nabrojati sve pjesme i pjevače koji su ga „pjevali“. No, u njegovom radu nema pauze, dolaze novi izazovi za koje je, rekli bismo, spremniji nego ikada.
Vi ste neko ko ima uspješnu karijeru dugu nekoliko decenija. Kako Vam je pošlo za rukom da se sve ove godine, kao kompozitor, producent, aranžer… održite u samom estradnom vrhu?
-Muzikom i poezijom sam se počeo baviti jako rano. Već sa devet godina sam dobio prvu nagradu dječijeg časopisa “Modra lasta” za dječiju poeziju. Meni je stvaranje muzike uvijek bila nekakva potreba, kako kroz djetinjstvo tako i dan danas. Nikad je nisam doživljavao kao posao ili izvor egzistencije nego iz čiste ljubavi uvijek me nešto tjeralo da sjednem i stvaram i kao da nemam nikakvog izbora. Toj muzici koju stvaram cijeli život sam još odavno dao naziv Miligram. Svaki album koji sam završio u ovih 25 godina bez obzira koliki je uspeh postigao već sljedeći dan ja nekako obrišem cijelu tablu i krećem ispočetka kao da nikada ništa nisam uradio. Mislim da je to tajna kako sam uspio sve ove godine da stvorim nešto novo i drugačije, album za albumom, projekat za projektom, nikad se ne osvrćući unazad. Ta želja koju ja često nazivam vječita vatra mislim da kod svakog umjetnika budi želju da stvori nešto prelijepo i novo uz šta će se publika veseliti, tugovati, čuvati uspomene i naprosto uživati.
U Vašem posljednjem projektu „Marihuana“ sa Jelenom Karleušom čak i repujete…koliko Vam se uopšte sviđa ovaj novi muzički talas?
– Još u periodu od 2002. do 2006. ja sam zavolio hip hop koji je u to vrijeme eksplodirao u svijetu. Sticajem okolnosti imao sam prilike da radim i da se družim sa najvećim američkim producentima u Njujorku kao što su Seven Aurelius, Damond Dash, Bigz…a upoznao sam i Russel Simmonsa i Jay z-ja i cijelo to okruženje je ostavilo ogroman utisak na mene i moju muziku jer su se otvorila totalno nova vrata kroz koju muzika nije vezana samo za pjevanje nego je vezana za ličnost koja ih izvodi i priče koje priča. Naše tržište tih godina još nije bilo spremno za takav impakt i ja sam se bazirao više na unaprijeđenju world music muzičkog pravca koji sam tada plasirao i vodio na Balkanu sa svojim projektima. Ali bez obzira i dosta pjesama koje sam radio postoje rep dionice kao npr. Lola, Pile od Cece i mnogim drugim pjesmama gdje sam polako ubacivao takve momente u svoju muziku tako da mi nije prvi put da repujem na domaćim pjesmama.
Pjesma, čini mi se, nije baš naišla na pretjerano pozitivne komentare. Kažu da je samo loša „kopija“ pjesama koje prave Jala i Buba. Pretpostavljam Vi se ne slažete s tim.
-Kod nas svaka prevelika promjena, svaki hrabri iskorak kroz istoriju uvijek nailazi na veliki otpor tržišta. Od Nušićevog Narodnog poslanika koji je deset godina čekao na svoju premijeru pa do danas nažalost takva je situacija. Pjesma “Marihuana” nema u sebi nimalo kompromisa, ona decidno ukazuje kako nam danas izgleda društvo i šta nas sve okružuje od medija do svakodnevnice. To je neki moj bunt protiv toga da se to ne govori samo na društvenim odgovornim forumima koji nemaju nikakav odjek, nego da se na to ukaže i pokaže na jedan popularan i viralan način. Muzički ta pjesma nema nikakve dodirne tačke ni sa jednom pjesmom koja je pravljena na Balkanu, šta više sklopljena je iz tri različite numere, tri različite uloge koje su pored mene iznijeli Jelena i Surreal. Za Bubu i Jalu koje ste spomenuli mislim da su odlični prvenstveno tekstopisci i podržavam ono što rade ali stvarno praveći ovu numeru njihov stil mi nije bio ni na kraj pameti.
Kako je bilo raditi sa Jelenom Karleušom…da li je upravo ova pjesma bila namjenjena za nju ili ste prethodno imali nekog drugog na umu?
-Bilo je zanimljivo zato što doživljavamo muziku na totalno različite načine, ona ovaj posao doživljava više vizuelnim nego muzičkim a ja upravo obrnuto. Svako gostovanje na Miligramu ja uvijek probam sa više izvođača i poznatih i nepoznatih da čujem kako bi zvučalo i da ponudim publici najbolje rješenje. Jelena je za ovakav stav i ovu ulogu sigurno najbolje rješenje na Balkanu. Čak sam i Mayi Berović poslao tu pjesmu iz pristojnosti zato što se u toku rada pojavio izraz Bebo, bebo pa da ne bi slučajno ona ili neko pomislio da je neki dis na nju.
Odrasli ste u Hrvatskoj u Osijeku, a vežu Vas sigurno lijepe uspomene za taj period dok nije došao onaj nesretni rat… Živjeli ste jedno vrijeme i u Sarajevu, zanima me kako je to izgledalo.
-Osijek je moj rodni grad i moje prve pjesme su upravo bile upućene njemu. I dan danas obožavam Osijek i volim da boravim tamo, a Sarajevo je mene iznjedrilo kao kompozitora i kao umjetnika u periodu od ‘88 do ‘92. Živeći u Sarajevu mnogo sam naučio, mnogo sam ljudi upoznao iz ovog posla i ono je ostavilo neizbrisiv trag u mojoj daljoj karijeri. Muzički, ja sam definitivno sarajevski đak.
„Ja ne pijem“ ste radili sa Harijem Varašenovićem, podatak koji malo ko zna bar ovdje. Doduše u to vrijeme ste imali dugu kosu pa su mnogi to i zaboravili.
-“Ja ne pijem” je prva pjesma na kojoj sam radio, a da je izašla u eter. Sjećam se svakog momenta te večeri kao da je juče bilo, kada smo zajedno Hari Varešanović i ja u njegovom stanu iznad kafea “Estrada”, najpopularnijeg u Sarajevu u to vrijeme, sklopili tu pjesmu koja je na velika vrata utrla put mog profesionalnog bavljenja muzičkom karijerom. Pjesma “Ja ne pijem” je prodata u skoro milion primjeraka tako da zahvaljujući Hariju nisam imao vremena da preležim dječije bolesti početka karijere nego sam odmah skočio na sam vrh muzičkog svijeta na Balkanu. Tada sam imao 19 godina.
U porodici su svi doktori, zašto i Vi niste krenuli tim putem. Iako ste diplomirali u Pragu, ipak je muzika bila vaš prioritet.
-Mislim da bih ja bio katastrofa od doktora. Vjerovatno bih ja sjedio sa svakim svojim pacijentom i zajedno plakao. Za ljekara psiha mora da posjeduje određenu distancu prema bolu i problemu drugih da bi mogao hladne glave da riješi te probleme. Ja to nikad nisam imao, uvijek su me pogađale tragične sudbine ljudi i nekako uvijek sam imao osjećaj dok svima oko mene nije dobro ne smije da bude ni meni. Zato sam se okrenuo na drugu stranu i diplomirao biznis administraciju u Pragu što mi je kasnije mnogo pomoglo da napravim velike stvari i promjene u muzičkom biznisu.
Prošli ste i dobre i loše momente u životu. Čak pobijedili tešku bolest. Koliko je volje i snage trebalo da s sve prebrodi i da se „kao feniks iz pepela“ ponovo dignete?
-Moj život nije bio nimalo lak, prošao sam ogromne turbulencije koje su bile vezane ne samo za mene nego i za okruženje koje se sticajem nesretnih okolnosti mijenjalo svaki put iz temelja. Odrastao sam u stabilnoj akademskoj sredini, a završio na ulici 90-tih bez igdje ikoga počinjajući od nule, a i kada sam se ozbiljno razbolio ta ljestvica je pala još niže pa sam kretao od -100. U mom karakteru postoji jedna osobina koja mi je jako pomogla da prebrodim sve te situacije a to je da smatram da svaki problem postoji upravo zato da bi mogao da se riješi. Uvijek u ljudima a i u problemima sam okrenut pozitivnoj strani i traženju rješenja sa tolikim intenzitetom da na kraju nisam ni osjecao težinu tih situacija nego sam 100 posto uvijek bio posvećen kako da ih pretvorim u nešto pozitivno ili da izađem iz njih. Taj stav bih svakom preporučio jer je mene izveo iz blata u kojem sam se našao ni kriv ni dužan, bukvalno ga ne primjećujući opsjednut sopstvenom vizijom budućnosti i pozitivnim mislima.
Autor ste ponajboljim pjesmama Cece Ražnatović… no danas više ne sarađujete. Postoji li mogućnost da opet ponovo radite zajedno. Zašto ste prekinuli saradnju, da li je uzrok bila neka nesuglasica ili jednostavno je došlo do prezasićenja?
-Ceca pjeva devet mojih albuma odnosno blizu 80 pjesama u periodu od ‘95 do 2015. To je jedan ogroman opus kroz koji sam ja kao kompozitor aranžer, izdavač i producent koncerata stvorio jedan od najvećih projekata na Balkanu i nakon nekoliko nesporazuma shvatio sam da se ja muzikom ne bavim kao poslom nego iz čiste ljubavi prema publici. Da li je to nesporazum ili prezasićenje meni uopšte nije bitno jer znam da čim se nešto negativno pojavi na nekom projektu ja ga istog momenta napuštam. Da bi se stvorilo nešto što bi ljudi toliko voljeli cijela energija oko projekta mora da bude čista i pozitivna da bih ja mogao da izbacim ono najbolje iz sebe. Lični životi mojih saradnika me se nikada nisu ticali niti sam obraćao pažnju na njih nego samo upravo na tu energiju i tek kad se ona pojavi ima smisla prihvatiti se nekog novog projekta ili nastaviti stari.
Radili ste i sa Brenom jedan od njenih najboljih albuma. Kakva je Brena bila kao saradnica, kakva Severina?
– Breni sam uradio album “Uđi slobodno” koji je naišao na nevjerovatan odziv publike pa sam isproducirao tu turneju koja je obuhvatala arene, stadione i ona je ponovo zasijala u punom sjaju. Brena je za mene sigurno jedan od najboljih ako ne i najbolji ženski vokal na Balkanu. Severina je gostovala na dvije numere Miligrama, Lola i „Od leta do leta“, i na obje je bilo fantastično sarađivati sa njom.
Svjedoci smo ovoga što se dešava Jeleni Karleuši… a o Vašem privatnom životu se malo zna, uspjeli ste sačuvati svoju privatnost od medija. Šta mislite da li je razlog taj što Jelena sve iz svog privatnog života servira medijima na pladnju, pa je tako „ogoljena“. Vi ste na vrijeme shvatili i dozirali informacije iz svog privatnog života.
– Različite karijere imaju svoje različite koncepte i načine građenja iste. Jelena je jako viralna kao izvođač i njene privatne stvari su se kroz cijelu karijeru pojavljivale i u pozitivnom i u negativnom kontekstu. Taj način građenja karijere defintivno uzrokuje žestoke odgovore javnosti što se njoj upravo i dešava. Ja sam daleko od tog koncepta i smatram da moja muzika i moja djela treba da pričaju umjesto mene. Ali u zadnjih par godina svjetski trend među mlađim generacijama je da je od presudne važnosti ko ustvari izvodi tu numeru, da li to što priča on i misli da li je to njegov iskreni izraz. To mi se jako sviđa i to je jedna tektonska promjena koju su nametnule mlađe generacije jer one ne žele da slušaju ništa što je fake i ništa što se predstavlja onako kako nije. Na tom talasu ja želim da budem aktivniji u medijima i na društvenim mrežama da bi me moja publika što bolje upoznala šta sam radio, koliko sam obrazovan, emotivan i koliko živim za svoju muziku koju nazivam Miligram.
Koliko, ustvari, ima morala na estradi?
– Mislim da je u 21 vijeku moral postao diskutabilan svuda a ne samo na estradi. To je jedna od tekovina koja otvara neku vrstu Pandorine kutije i ni sam ne znam kuda će to da odvede. Moral je osnovica svakog društva jer iz njega nastaje pravda a iz pravde zakon. Mislim da je to pitanje koje svi zajedno moramo rješavati.
Dugo ste godina u braku… živite kao i svaka druga porodica. Koliko na Vašu djecu utiče to što im je otac mega popularan i koliko su uopšte svjesni toga?
– Oni su od malih nogu zajedno sa mnom na velikim koncertima i imaju to iskustvo energije u arenama i stadionima što mislim da će im puno pomoći da razvijaju sopstvene talente. Vole muziku i ozbiljno se bave njom bez ikakvog uticaja mene i Nine, to je bukvalno njihova odluka ali naravno da se osjećaju privilegovani kada im u školi drugari kažu “blago tebi tebi je tata Mili”.
Kad će novi album „Miligrama“ i naravno kada i da li pripremate neki solistički koncert u Sarajevu koji, vjerujemo, svi s nestrpljenjem iščekujemo?
-Album Miligram 5 će se u cjelosti pojaviti do kraja aprila, ići će pjesma za pjesmom i svaka će biti drugačija i nova. Dao sam sebi za zadatak da razriješim ovaj rebus na Balkanskoj muzičkoj sceni gdje se veliki plaše promjena a mlađe generacije zatrpavaju tržište i dobrim i lošim stvarima tako da ta ta hiperprodukcija ne dozvoljava publici pogotovu mlađoj da formira svoj muzički ukus. Miligram 5 će upravo da ponudi masu takvih rješenja i formira jedan novi muzički pravac koji će se pored moderne produkcije bazirati na kako samo viralnim tako i prelijepim pjesmama što smatram da je temelj kuda će se muzika razvijati. Sljedeći koncertu u Sarajevu ne mogu da dočekam jer to je grad iz koga je za mene sve krenulo.
Starlete šalju pogrešnu poruku
Starlete u muzici – da ili ne?
-Muzikom treba da se bave svi a publika je ta koja će da odluči da li je to tresh ili nešto što vrijedi. Veći je problem njihova prevelika zastupljenost u medijima nego u miuzici jer šalju mlađim generacijama pogrešnu poruku.
Ademović ostaje u Miligramu
Nakon pobjede na ZMBT Denila Ahmetović je dobio „Nema ljubavi dok je Bosna ne rodi“, njegov i danas najveći hit… Biste li, recimo, Deniala mogli zamisliti kao vokala grupe „Miligram“?
– Jako mi je drago da sam se našao Denielu na samom početku karijere i mislim da je njegov prvi veliki koncert bio sa Miligramom u prepunoj Zetri gdče smo premijerno izveli tu numeru. On je izuzetno pozitivan momak, jako talentovan. Mislim da ga očekuje sjajna budućnost. Miligram ima specifični izraz i svog pjevača Alena Ademovića za kojeg smatram da je jedini pravi svjetski vokal na Balkanu, a pored toga Miligram muzika će uvijek biti otvorena za razna gostovanja tako da sigurno postoji mogućnost za ponovnu saradnju sa Denielom.